Slučajan susret ✔

Poglavlje 23.

'Halo, majko Aria je.'

Čekala sam nekoliko trenutaka dok se nije javila.

'Hej Aria, kako si?'

Poželjela sam joj sve reći i izjadati se, no nisam mogla.
Progutala sam knedlu jer su mi se suze već kupile u očima.

'Majko u redu sam, zovem te da ti kažem sretnu vijest.'

'Da? A koju to?'

Veselo je zvučala.

'Dylan i ja ćemo se vjenčati 23. ovog mjeseca.'

Nasmijala sam se.

Uzdahnula je.

'Aria, jesi dobro, što to govoriš? Premlada si za udaju? Što se događa?'

Voljela bi ti reći, ali ne mogu,za tvoje dobro.

'Ne podržavaš me? Nećeš doći?'

Glasno je uzdahnula.

'Naravno ako me James pusti.'

'U redu. Bok.'

Poklopila sam bez pozdrava.
Smuči mi se kada čujem njegovo ime.

Bez kucanja uletjela sam Dylanu u sobu.
Na ormaru pored kreveta visjelo je predivno crno odijelo sa sivom kravatom.

Uskladio je kravatu sa bojom pozivnica. Zaključila sam.

On je sjedio na prozorskom dasci i gledao niz ulicu.

Kao da ga nešto muči.

Stavila sam mu ruku na rame i čekala okret savršene frizure i stapanje sa najljepšim očima.

Nije se okrenuo.

Zabrinuto sam sjela pokraj njega.

'Dylan'

Nježno sam ga pozvala.

Izustio je lagano 'hm.'
Ali i dalje bez pogleda.

Smrštila sam se. Nešto ne štima.

'Što nije u redu? Kaješ se zbog vjenčanja?'

On kao da je oglušio. Uopće me nije doživljavao.
Iskreno sam se zabrinula d nije skrenuo sa uma. Događa se to kada čovjek pretrpi nagli šok ili je konstantno pod stresom.

Već sam se spremala otići iz sobe kada je progovorio.

'Kajem se zbog nečega drugog.'

Stala sam ukopana. Nisam znala o čemu je riječ, ali sam sumnjala.

'Čega?'

Glas mi više nije bio mio i nježan.

'Kada sam otišao od tebe, na faks, tu noć sam pogriješio. Jako.'

Crni zastor mi se navukao na oči. Nije valjda?

'Mislio sam da te nikada više neću vidjeti, da ne možemo funkcionirati na daljinu i uz stalnu Jamesovu kontrolu.
Te noći sam se napio prvi put u životu.
Do mene je sjedila neka cura, ne znam joj ime, neodoljivo me podsjećala na tebe.
Otišli smo u njen stan. Spavao sam sa njom.'

Rekao je bez gledanja u oči.

Od šoka sam se uhvatila za glavu. Nije moguće.
Moj Dylan.
Prevarena sam.

'Želio sam uči u brak sa tobom bez laži i neizrečene prošlosti.'

Teško sam disala. Osjećala sam mučninu u želudcu.

Jedina stvar za koju sam mislila da je iskrena u mom životu, naša ljubav, nije bila iskrena.

Obraze su mi obuzele rijeke suza.

Tekle su bez ikakvog zvuka. Jecaja, ičega.

Zar je moguće da mi je život ovoliko šugav?

Osjećala sam se bezvrijedno, bezlično, tužno, prevareno.

Bez ijedne riječi upućene njemu vratila sam se u dnevni gdje je još uvijek na trosjedu ležala moja vjenčanica.

Trebala bi biti sretna ovih dva- tri dana pred vjenčanje, ali jedini osjećaj koji mi je za sada poznat je praznina.
Osjećaj praznine.

Ne, ja se ne mogu udati za nekoga tko me prevario i lagao mi.
Istina je da ga volim više od života, ali preko te stvari ne mogu prijeći.
Prije bi mu oprostila da me udario ili nešto slično, ali ovo, nikada.

Uzela sam ju u ruke i zadnji put nježno pogladila.
Usput sam ju malo natopila suzama tek toliko da ostavim svoj trag.

Vratila sam se u njegovu sobu sa vjenčanicom u rukama.

Gledao me kao da očekuje obrazloženje za ovo.

Sa gađenjem sam mu je gurnula u ruke.

'Znala sam da me ženiš iz sažaljenja, prihvatila sam to.
Ali nakon ovoga danas, ja to sažaljenje ne želim. Ne treba mi.'

Gledao je zbunjeno čas u mene čas u haljinu koja je dosezala pod većom duljinom.

'Idem sada. A kada se vratim ne želim te više vidjeti ovdje. Nestani iz moga života.'

Okrenula sam se ka vratima.
K vragu, želim osjetiti te usne po posljednji put.

Zaletjela sam mu se u zagrljaj i započela vrlo strastven poljubac.
Poljubac za rastanak.

Nije me puštao iz stiska.

'Aria molim te ne čini to, znaš koliko te volim i koliko mi značiš.'

Sada sam ja bila gluha za njegove riječi.

'Aria!!!'

Derao se za mnom, ali nije me slijedio.

Hvala Bogu da nije inače bi popustila i oprostila mu.

Već sada sam na ivici prevage ići ili ostati.

Odlučila sam onako kako mi je srce govorilo.

Otišla sam od njega. Zauvijek.

Sama sa svojom boli, ne toliko zbog bolesti koliko zbog srca.

Sjela sam na klupu parka ispred crkve u kojoj smo za nekoliko dana trebali postati jedno.

Plakala sam, jecala, ridala.
Nos i suze sam brisala rukavima veste.

Nije me bilo briga niti zbog čudnovatih pogleda upućenih od strane ljudi koji su izlazili iz crkve.

Samo sam mislila na jedno.

Kako sam mogla biti tako glupa?
Kako mi je mogao lagati u oči?
Praviti se fin i dobar, a na kraju je najgori od najgorih.
Od razmišljanja mi se počelo vrtjeti u glavi.

Još jednom sam sklopila oči prije nego što sam utonula u san.

Opet tišina, zaglušujuća tišina koja mi je već dobro poznata.