Slučajan susret ✔

Poglavlje 34.

Još uvijek nije došla k sebi, a prošlo je već pola noći.

Doktori su neumorno pokušavali i pokušavali sve dok najednom nisu prestali.

'Zašto svi izlazite iz sobe? Probudila se zar ne?'

Pitao je Eric nasmješeno.

'Ne nažalost nije. Mi smo učinili sve što je u našoj moći, diše pomoću aparata da joj se tijelo ne opterećuje, sada je sve u Božjim rukama.'

Okrenuo se i otišao.

Tada sam shvatio da su digli ruke od nje. Da misle da je gotova.

Eric je grlio Alice dok je Bill galamio na telefon.

Samo sam gledao u nju i nisam znao kako joj pomoći.

'Dolazi jedan liječnik, specijalist za takve slučajeve'

Ponosno je obznanio Bill.

'Mislite da će joj pomoći?'

Nije se ni malo dvoumio.

'Itekako. Plaćam ga otkako je završio fakultet da nađe lijek protiv karcinoma. Vodi moj labaratoriji za istraživanje.'

Začudio sam se, nisam znao da ga i ulaganje u medicinu zanima.

Aria. Spokojno je ležala i prelijepo izgledala.

Nisam mogao više, izletio sam van iz bolnice i zakašljao se zbog čistoga zraka vani, napunio mi je pluća.

Sjeo sam na klupu i blijedo gledao u jednu točku.

Zašto se sve baš njoj događa?
Taman kada je saznala istinu o svom ocu umjesto da bude sretna sa njime i bratom ona jadna umire u usranom bolničkom krevetu i nitko ništa ne poduzima.

Bio sam ljut od iznemoglosti i nemoći.

Vratio sam se u čekaonicu.
Par sekundi poslije mene začuo se duboki prodorni glas muškarca visokog preko 190.

'Jake Lucas'

Predstavio se svima.

'Gdje je Aria?'

Pitao je gledajući u Billovu pravcu.

'Ondje u sobi'

Pokazao je glavom na vrata ispted sebe.

Otišao je unutra i spustio rolete na staklo koje je bilo jedini način da je vidim.

Smrknuo sam se.

'Stvarno mislite da ju može izliječit?'

Pitao sam sa nepovjerenjem u njega.

'Ne brini Dylan.'

Eric me potapšao po ramenu.

Otkad on mene simpatizira?
Čudio sam se i sam.

'Eric, gdje je ona?'

Iako nisam vidio tko je to rekao točno sam mogao znati da je to onaj Nick.

Okrenuo sam se i kunem se, da je moj pogled bio metak, on bi bio izrešetan.

'Hej Nick'

Napravili su neki pozdrav.

'I kako je, što je bilo? Jutros sam razgovarao sa njom i rekla je da ju pripremaju za operaciju, što se događa?'

Čekaj, pričali su jutros? To nisam znao.
Budalo, kako bi i znao kad je djevojka u komi.
Svađale su se dvije strane moga mozga, većinom je pobjeđivala ona nenormalna.

'Nick, pala je u komu i otkazuju joj organi. Ne znam što da radimo.'

Eric je pustio suzu i okrenuo se da je drugi ne vide.
Srami se vjerojatno.

Nick je prišao staklu i stavio ruku na njega. Mrmljao je nešto me razumljivo.

Okrenuo sam glavu da ga ne izudaram i ispadnem izopačeni ljubomorni kreten.

I onaj šarlatan od doktora još ne izlazi, kako joj može pomoći doktor koji sa sobom ima samo stetoskop??

Bio sam na rubu živaca.

Bojim se za nju.
Ako joj i srce zataji ja.. ne znam kako ću to podnijeti.

Nakon dugih sat vremena onaj takozvani doktor je izašao.
Ne znam zašto mi je teško prihvatiti da je zapravo doktor vjerojatno zato jer se čini kao neki luđak, ali za sve genije kažu da su bili luđaci.

'I kako je?'

Pitao je Bill stajući pred njega.

'Doći će sebi kroz sat-dva.'

Rekao je s tolikom dozom ponosa da mi se zgadio život na trenutak.

Svi su mu se zahvalili.

'Što ste joj radili unutra?'

Pitao sam skeptično sa najmrklijim pogledom ikada.

'Pregledao je.'

Kratko ali veoma jasno je rekao.

'Nije bilo u pitanju zatajenje organa. Krivo su procijenili, od krive doze terapije kratko je pala u duboku komu koja paralizira tijelo da izgleda kao da je mrtvo.'

Vjerojatno je vidio upitnike iznad naših glava pa je objasnio.

'Kada možemo do nje?'

Onaj mali crv se javio.
Šta on ima ići kod nje?

'Odmah, ali prvo obitelj'

Svi su pogledali u mene.
Slegnuo sam ramenima.

'Smijem ja?'

Kimnuli su glavama, a Nick ju je gledao kroz usko spuštene rolete i nije ni primjetio kada sam ušao.

Ne znam što će biti kada se probudi. Hoće li to biti ona ista Aria?
Hoće li se još uvijek htjeti udati za mene?
Desetci pitanja na koja trebam odgovor, ali samo od jedne osobe, osobe koja trenutno živi negdje između neba i zemlje, na polovini puta do zaborava.