Slučajan susret ✔

Poglavlje 20.

'Jesi dobro? Dylan mi je rekao, ne mogu vjerovati. Ali ne brini, moj otac zna najbolje liječnike ovdje, popričati će sa njima.'

Rekao je Chris sjedajući na krevet.

Odmahnula sam glavom.

'Chris, svejedno je tko me liječi. Imam rak, razumiješ?
Prije ili kasnije će me dokrajčiti.
Ako se i izliječim, posljedice će ostati.'

Gledao me u nevjerici.

'Ne smiješ tako razmišljati!'

Prekorio me.

Pogledala sam ga smrknuto.

'A što očekuješ da se pravim kao da nemam smrtonosnu bolest koja se širi brzinom svjetlosti.'

Šutio je.

'Molim te, promijeni mišljenje, bori se. Mlada si, cijeli život je pred tobom.'

Okrenuo je glavu.

'Ne plači.'

Stavila sam mu ruku na rame.

'Biti ću dobro, samo sam sada malo uzrujana.
Naravno da ću se boriti. Imam toliko razloga za živjeti, a malo za umrijeti.'

'Tako je. Imaj pozitivno mišljenje i budi optimistična.'

Široki osmijeh mu se ocrtao licem.
Dao je i meni nekako nadu da će biti dobro.

'Znaju li tvoji?'

Naposlijetku je netko morao postaviti to pitanje.

Odmahnula sam glavom.

'Ne zna, nitko ni majka ni James ni Eric.'

Prisjetila sam se razgovora kada mi je Eric rekao da mi je Bill otac. I dalje sam nekako bila u nevjerici.

'Aria, tko ti je biološki otac?'

Svojim pitanjem me prenuo iz misli.

'Bill Evans.'

Kratko sam rekla.

I on je isto reagirao kao i svi mi.
Nije mogao vjerovati.

Ostao je još malo, a onda je morao ići.

'Želiš li da javim tvojima?'

Na odlasku je pitao.

Ako majka sazna dignut će uzbunu i zabrinuti se.
Ne želim paniku i sažaljenje.

'Nemoj.'

Kimnuo je i mahnuo mi rukom.

Pozdravila sam ga na isti način i on je otišao.

Nisam dugo bila sama, Dylan je odmah došao.

Činio se svjež i odmoran.

'Hej ljubavi'

Već sa vrata me veselo pozdravio.

Operacija 'Natjerajmo Ariju na smijeh' izgleda da je počela.

Nasmijala sam se prvi put nakon nekoliko dana.

'Hej Dylan'

Poljubio me u čelo i podario naslađi osmijeh koji ima.

'Kada mogu kući?'

Pitala sam shvaćajući koliko su zapravo neudobni kreveti u bolnici.

'Sutra.'

Hvala Bogu.

'Terapije počinješ primati od ponedjeljka pa sve do petka.
Svaki dan po jednu.
Onda tjedan dana pauziraš i moraš na pregled specijalista da vide napreduje li karcinom.'

Nastavio je.

Kimnula sam glavom.
Mislila sam da se ovakve stvari događaju drugima.
Znate, uvijek stojite u pozadini svega i mislite si 'Bože ne daj da se ovo meni dogodi.'

Nikada ne znaš što te u životu čeka.
Uvijek misliš da se neće dogoditi ništa loše, da to nije moguće.. itekako je moguće. Na vlastitoj koži to vidim.

'Jesi gladna ili žedna?'

Zabrinto me gledao svojim sjajnim očima.

Sjetila sam se primisli o udaji za njega.

Želim to. Želim što prije.
Stati pred njega čista uma i srca i obećati mu vječnu ljubav.

Želim se i izliječiti, želim obitelj, siguran oslonac i temelj.
Dijete koje će biti kruna naše ljubavi.

Možda on ne razmišlja tako. Ne znam.

Toliko puno želja imam, a premalo vremena izgleda.
Hoću barem neku od njih maknuti sa liste posljednjih.

Dylan me i dalje gledao i čekao odgovor.

'Dylan, što misliš o našoj budućnosti?'

Izignorirala sam njegovo pitanje u potpunosti.

'Da će biti prekrasna, nasmijana i prelijepa, ispunjena radošću i veseljem naše dječice. A i nas samih, naravno.'

Osmijeh mi je zaigrao na usnama zamišljajući dječaka kose poput Dylana i djevojčicu moga pogleda kako se igraju u travi.

Koliko samo žarko želim ozdraviti i ostavariti svoje želje.

'A što misliš o vjenčanju?'

Zamišljeno je sjedio, plitko disajući.

'Želim da mi postaneš žena. I to čim ti bude malo bolje.'

Odlučno je rekao. Glas mu je bio isprekidan i čvrst u isto vrijeme.

Nasmijala sam se u sebi.

Oduvijek sam znala da razmišljamo na isti način, kao jedna duša podijeljenja u dva tijela.

Zbog toga ga volim puno, toliko da ne znam kako bi živjela da mi njega nema.

Hvala Bogu što nas je spojio i sudbini što nam je dala šansu za ljubav.

'Želim to. Što prije.'

Nasmijao se. Vidjela sam da se cijeli naježio.
Stvarno osjeća ono što govori.
On nema lažne osjećaje i lažne osmijehe.

Osjećala sam mali umor. Legla sam u krevet, a Dylan iza mene.
Zanemario je to što to nije dopušteno.
Mazio mi je kosu i pričao svašta, ubrzo sam zaspala.

Sanjala sam nekog gospodina u odijelu.

Sjedio je ispred mene šuteći.
Potom je došao do mene, odvezao mi ruke i pustio me.
Izašla sam iz mraka u jarko svijetlo.
Sunce je obasjavalo livadu prepunu cvijećem.

Čuo se smijeh djece.
Vidjela sam Dylana, dvoje djece i sebe kako se igramo pod vedrim nebom.

Ali, u pozadini se spremala oluja.
Mene kao da je netko odvlačio od njih.
Crni oblaci nadvili su se nad livadom.
Svi su mi pružali ruke da me uhvate, ali uzalud.
Nestala sam.

Ostali su stajati tamo spuštenih ruku i pogleda.
Više nije bilo smijeha niti svijetlosti.