Slučajan susret ✔

Poglavlje 19.

Dylan's p.o.v.

Doktor joj je dao sedative. Ponovno spava.

Ne mogu vjerovati što se događa.
Život baš nema milosti prema njoj, zar je bilo malo to što je saznala da joj je cijeli život laž?

Što ako umre?
Postavio sam si pitanje u glavi.
Nisam znao odgovoriti.

Ne mogu živjeti bez nje, ne želim gledati svijet u kojem nema nje, njenog osmijeha, njenog predivnog milog glasa.
Svijet će ostati bez pravog anđela ako ona umre.

Ako ona umre umrijet će i moja duša, ako ona ode otići ću i ja.

Gledao sam je kako spava.
Plakao sam. Davio se u suzama.

Ne znam kako stati pred nju, što joj reći, kako se ponašati.

Otišao sam u wc umiti se i smiriti, moram biti pribran.

U meni će željeti vidjeti podršku i oslonac.
Ne mogu dopustiti da me vidi slabog.

...

Probudila se i svojim velikim sjajnim očima tražila odgovore.

'Hej, probudila si se.'

Tiho sam rekao sjedajući do nje.

Uzdahnula je.

'Molim te kaži mi da je ono bio samo san.'

Rekla je skupljenih očiju.

Uhvatio sam je za ruke.

'Aria, moramo se boriti protiv toga. Zajedno.'

Čvrsto, odlučno sam rekao.

Pogledala me nekada razigranim očima, danas punim tuge i jada.

'Ima li nade za mene?'

Pitala je.

Prisjetio sam se razgovora sa doktorom nakon što su je uspavali.

'Ima. Otkrili su ga u početnom stadiju. Odmah će krenuti sa jakim terapijama. Možda će ti opasti kosa, ali to je za tvoje dobro.'

Sklopila je oči i čekala da stanu suze koje su joj curile niz blijedo lice.

'Dylan?'

Glas joj je drhtao.

'Reci ljubavi'

'Što ako umrem?'

Kao da me netko udario šakom u glavu. Ovo pitanje mi je tako sjelo.

'Nećeš. Obećajem ti da ću učiniti sve kako bi te spasio.'

Kimnula je glavom i zatvorila oči.

Ostavio sam je malo samu.

Izašao sam u kantinu po osvježenje.

Počelo mi je nešto vibrirati u džepu.
Arijin mobitel.
Moj je ostao u stanu.

Chris je zvao.
Dvoumio sam se da li da mu kažem ili ne, odlučio sam ipak reći mu.
Aria treba sada podršku i ljubav ljudi koje voli.