Slučajan susret ✔

Poglavlje 30.

Još snena pokušavam shvatiti što se sve juče dogodilo.

Neopisivo sam sretna u ovim trenucima, imam osjećaj kao da sam na vrhu svijeta, da ne postoji nitko drugi sem nas dvoje.

To je jedino i bitno, zar ne?

Drago mi je i zbog majke što je nakon toliko godina susrela Billa.
Nikada nisam vidjela toliki sjaj u njenim očima kao dok je bila sa njime.

I poslije 20 godina ona ga još voli, još se nada.

Ne znam kako će se James uklopiti u tu priču, ali mislim da majka više neće odustajati od njega.

Neka, ima i pravo. Neka živi svoj život makar i u starosti.
Neka bude sa svojim voljenim.
Kada im nije išlo u mladosti.

Dylan je spavao pored mene i srce mi je bilo mirno.

Čudno koliko mi samo njegov pogled pomaže.

Falio mi je strašno, kao da nisam bila ja bez njega.

Navikla sam da ga uvijek imam i da je uvijek uz mene.

'Aria'

Prošaptao je otvarajući oči, glas mu je bio više upitan

'Spavaj Dylan, u redu je sve'

Kimnuo je i stavio glavu u krilo.

Zaronila sam prste u prekrasnu meku smeđu kosu.
Jednostavno su klizili niz nju.

Zaspao je nakon nekoliko trenutaka.

Spoznaja da me prevario je budila tugu u meni, nisam mogla nikako zaboraviti sve i da sam htjela.

Polako sam spustila njegovu glavu i ustala.

Izašla sam iz sobe i zaputila se u kuhinju.
Usput sam uzela mobitel da vidim imam li poruka ili poziva.

Kao po običaju bio je ugašen.

Nije bilo poruka, osim jedne glasovne.

Nick.

'Aria, sutra je susret mladih oboljelih od karcinoma i vodećih onkologa u svijetu. Pregledat će vas doktori i dati najtočniju dijagnozu kako bolest napreduje.
Usput, jel sve u redu sa nama?'

Odmah sam počela pisati mu odgovor.

'Dolazim, u koliko je sati i gdje?
Nick morat ćemo razgovarati u vezi 'nas'.'

Popila sam gutljaj vode uz lijekove i čekala da se Dylan probudi.

Provirila sam u sobu, bio je u istom položaju kao maloprije.

Koliko miran san ima. Ja se prekrećem sto puta.

Osjetila sam vibraciju u džepu.

'Ispred male dvorane srednje škole Grayson, doći ću ja po tebe u šest.'

Panika me uhvatila. Ne može doći, pa Dylan je ovdje.
Osjećam se kao da ga varam.

Brzo sam mu napisala da ću doći sama. Nije odgovorio. Valjda neće doći. Nadam se.

On se nečemu nada, ali između nas neće biti ništa. Onaj poljubac je slučajan nalet strasti koji se više nikada neće dogoditi.
Falio mi je ljudski dodir zato sam prihvatila poljubac.. da, sigurno je to.

Dylan je sišao i ne znam koliko dugo zurio u mene.

'Aria, stojim ovdje već više od 3 minute i ti me nisi skužila?'

Smijao se.
Obožavam te njegove rupice na obrazima kada se iskreno smije.

'Oprosti, zamišljena sam.'

'Večeras imam jedno iznenađenje za tebe.'

O ne, baš danas?

'Da?'

Podigla sam obrvu, ne toliko zbog zbunjenosti koliko zbog panike.

'Vidjet ćeš, budi spremna u 5.'

Ne mogu ga odbiti, al s druge strane jako mi je važno pričati s Nickom i riješiti ga svakih nada koje polaže u nas.

Možda i griješim, možda se i on kaje.. moramo razgovarati aki ne danas.

Napisala sam mu poruku da ne mogi doći, odgovorio je..

'Već je kasno, pred tvojim stanom sam.'

O-o.