Slučajan susret ✔

Poglavlje 18.

Čujem šumove oko sebe, ali ne vidim odakle dopiru.
Sve je mračno.
Kao da oči držim zatvorene, a zapravo su otvorene i gledaju u ništavilo.
Ili mi se čini?

Pokušala sam reći nešto. Nisam uspjela. U redu, ovo je čudno.
Što se događa sa mnom?

Polako me ponovno hvata onaj isti osjećaj tišine. Ponovno mrak i tmina.

Dylan's p.o.v.

Aria se počela buditi. Mrmljala je nešto.
Približio sam se kako bi ju bolje razumio no nisam shvatio ništa.
Oči nije otvarala, pokušala je, ali nije uspijela.
Ubrzo zatim ponovno je zaspala.

Brzo sam ustao i otišao po doktora.

Sreo sam ga kod aparata za vodu.

'Doktore dođite, sa Ariom se nešto događa!'

Rekao sam povlačeći ga za ruku.

'Gospodine prvo me pustite, znam sam hodati.'

Prekorio me.
Od uzbuđenja nisam shvatio što činim.

'Oprostite'

Rekao sam postiđeno.

'U kojoj je ono sobi gospođica?'

Pitao me dok smo hodali hodnikom.

'212.'

Pokazao sam mu rukom gdje je i on je otvorio vrata.

Prišao joj je i otvarao zjenice oka. Prvo jedno, pa drugo.
Svjetlio je sa onom malom baterijicom.

'Što se dogodilo?'

Pogledao me.

'Mrmljala je nešto i pokušala otvoriti oči, ali nije uspjela.'

Rekao sam u jednom dahu.

'I za to ste me zvali?'

Pogledao sam ga iznenađeno.
Što mu to znači?

'To je sasvim normalna reakcija kada ljudi provedu puno vremena bez svijesti.'

Odgovorio je na moje pitanje iz glave.

Posramljeno sam spustio glavu.

'Nemojte me više zvati za takve gluposti!'

Rekao je ljutito i odjurio iz sobe.

Ostao sam stajati tamo kao mulac premotavajući što se upravo dogodilo.

Odjednom mi se učinilo smiješnim i nasmijao sam se, glasno.

Baš u tom trenutku je došao doktor.
Ponovno.

Gledao me sa skupljenim kapcima.

Otišao je do Arina kreveta i uzeo baterijicu. Očito ju je zaboravio.

Susprezao sam smijeh koliko sam mogao, ali kada je izašao popustili su mi konci i odvalio sam se smijati.

Pogledao sam u Ariju i osmijeh mi je splasnuo.

Ja se smijem kao lud, a moja djevojka već tri sata leži bez svijesti.

Kakav sam ja to dečko?