Zov vode (DOVRŠENA)

54. KROZ STAKLO

Čekaonica u klinici bila je svijetla i puna boja. Zidovi su bili oličeni limun žuto, udobne, mekane stolice dodale su nijanse narančaste, plave i ljubičaste, dok je nekoliko bujnih biljaka unijelo zelenilo.

Velik prozor gledao je na dobro održavani vrt, propuštajući svjetlost u prostoriju. Na udaljenom kraju sobe, kako bi oživio njen zasjenjeni dio, nalazio se akvarij nastanjen mnoštvom raznobojnih riba.

Tijekom protekla dva sata koja smo proveli tamo, moje su oči često pratile putanje ribica dok su bezbrižno plivale kroz vodu. Namjerno sam sjela točno nasuprot podsjetniku na moj prijašnji dom. Stolice s obje moje strane bile su prazne. Harper je sjedio jedno mjesto dalje od mene, Opal i Nia sjele su blizu vrata za operacijsku dvoranu, a Ardea kraj Mathiasa, do prozora. Gospodin August izašao je nakratko protegnuti noge.

Kroz mutno staklo na kliznim vratima koja su vodila prema operacijskim dvoranama, mogli smo nazrijeti siluete osoblja koje je prolazilo hodnikom.

Negdje u daljini, crkveno je zvono označilo prolazak još jednog sata. Nia je uzdahnula. ''Osjećam da bismo trebali nešto učiniti'', rekla je.

''Što mi možemo učiniti?'' upitao je Harper.

''Izreći molitvu'', predložila je Nia.

''Mislim da je svatko od nas već izrekao svoju molitvu'', odvratila je Ardea. ''Samo u tišini.''

''Ionako ne bi pomoglo'', Mathias je odlučio podijeliti svoje misli. ''Ne znamo kojem se božanstvu Aquantieni mole.''

Svi su okrenuli glave prema meni, zbog čega sam se osjetila primoranom odgovoriti im. ''Vjerujemo u živi ocean. Molimo se morskim strujama da nam donesu obilje. Molimo se morskim mijenama da nam podare ugodan život.''

''U tom slučaju, moram se složiti s vučk... Mathiasom'', rekla je Opal. ''Mislim da nam molitve upućene morskim strujama i mijenama u ovom slučaju ne bi bile od nikakve koristi.''

Prije nego je itko imao priliku složiti se s njom ili joj proturječiti, ulazna vrata su se otvorila i pridružila su nam se dva poznata lica.

''Bok Azorini roditelji!'' Opal ih je prva pozdravila.

''Pozdrav svima'', odvratio je moj otac.

''Ima li kakvih novosti?'' upitala je moja majka.

''Ne još'', rekla sam.

Oči svake osobe u čekaonici odlutale su u smjeru kliznih vrata. Gledali smo obrise osoba, zamućene zbog stakla na vratima, koji su se kretali s druge strane. Vrlo je malo zvukova dopiralo s one strane. Naše su misli putovale prema operacijskoj dvorani na kraju hodnika kako bi bile uz pacijenticu iz rase Aquantiena.

Moja je majka sjela kraj mene, moj otac pokraj nje. Okružila nas je tišina.

Nakon nekoliko minuta, glas doktora Kasiana doputovao je do nas. ''Pripremite se! Stigao je taj trenutak!''

Zgrabila sam rukohvate stolice na kojoj sam sjedila i nagnula se naprijed, potpuno nesvjesna bilo čega drugog. Nakon što sam čula glas doktora Kasiana, svijet oko mene potonuo je u maglu. Jedino što je postojalo bila su klizna vrata i osobe s druge strane.

Začuo se piskutav zvuk, uslijedio je metež nakon kojeg je doktor Kasian izdao naredbu poput generala usred bitke. ''Potopite je! Sada!''

Prestrašila sam se kada sam kako me netko uhvatio za ruku. Pogledala sam u stranu i susrela oči moje majke koja mi je pokušavala dati do znanja da strah koji sam osjećala nije ograničen samo na mene. Ogledala sam se po prostoriji i shvatila sa svi dijele moju bojazan.