Zov vode (DOVRŠENA)

14. SNAGA PUNOG MJESECA

Nekako su moji pravi roditelji našli put u Mathiasovu priču. Da nisu umrli, shvatila bi, rekao je.

Nisam mu odgovorila, ali reakcija mog tijela navela ga je da se ispriča. Možda moja ramena koja su se pogrbila, ili možda moja glava koja je klonula.

''Nisam to smio reći. Oprosti.'' Glas mu je poprimio sasvim novi prizvuk, nimalo prijeteći.

Podigla sam glavu. ''Još mi nedostaju. Sada imam novu obitelj, ali još uvijek mi nedostaju moji aquantienski roditelji.''

''Znam taj osjećaj'', rekao je. ''Znam kako je kada ti nedostaje netko tko je trebao biti uz tebe, ali više nije.'' Ovaj je put njegova glava klonula.

''Ali tvoj otac je još uz tebe'', izrekla sam ono očito. ''Možda je sada... drugačiji, ali još ga imaš uz sebe.''

''Nisam govorio o svom ocu'', tiho je rekao Mathias. Ruke je ovio oko sebe i neko je vrijeme samo šutio.

''Nego o kome?'' upitala sam jedva čujnim glasom.

Samo me ovlaš pogledao kada je rekao: ''O mojoj majci.''

''Što joj se dogodilo?'' pitala sam iako nisam bila sigurna da ću dobiti odgovor na to pitanje.

''Rak'', protisnuo je. ''Život s vukodlakom bio je znatno lakši od života s tom pošasti modernog svijeta. Moja je majka prvi put oboljela kada mi je bilo sedam godina. Nakon dvomjesečnog boravka u bolnici i bezbrojnih dodatnih terapija, činilo se da pobjeđuje. Ali dobiti bitku nije isto što i dobiti rat. Vratio se samo godinu dana kasnije, jači i razorniji. Bio je to za nju konačni poraz.''

Nakon što je izrekao te riječi, okrenuo je glavu prema školskom vrtu s onu stranu prozora. On je ipak znao što znači izgubiti roditelja. Iako je oca izgubio tek djelomično, majka mu više nije bila među živima.

''Žao mi je'', rekla sam tiho, nastojeći mu prenijeti svoje suosjećanje.

''Umrla je jednog kišnog jesenskog dana.'' Mathiasove oči odbijale su pogledati u bilo što osim u okvir prozora na čijoj prozorskoj dasci je sjedio. Kada je nastavio, činilo se kao da se obraća drveću golih grana koje je raslo vani. ''Moj otac i ja bili smo uz nju. Oprostili smo se, ali ipak je tuga nahrupila poput poplave. Ni jedan od nas nije mogao zaustaviti njen prodor u naš dom. Moj je otac postao tih, osjetio sam da se između nas otvorio jaz. S dolaskom punog Mjeseca, njegov nemir je rastao. One noći kada je nastupio pun Mjesec, otišao je. Te noći nije se zaključao u podrum.

Ostavio me samog. Zaključao sam sva vrata, zatvorio prozore i odvojio se od ostatka svijeta. Sve dok je bilo hrane u hladnjaku i u smočnici, nisam trebao nikoga.

Mog oca nije bilo tri dana. Vratio se otrcane odjeće i crvenih očiju. Znao sam da je plakao. Privukao me u zagrljaj čvršći no ikad. Počeo se ispričavati jer sâm sebi nije mogao oprostiti što me ostavio samog. Obećao je da to nikada neće ponoviti. Ali, bol zbog gubitka moje majke, krivnja zbog napuštanja mene, čak i ako je to bilo na samo nekoliko dana, oslabili su njegovu samokontrolu.''

Što sam dulje slušala, to sam dublje uranjala u njegovu priču, a što sam dublje uranjala, to me ona više pogađala. Na mnogo načina, njegova je sudbina bila znatno gora od moje. Ja sam se više od ičega bojala samoće. On je osjećao strah pred vlastitim nepredvidljivim ocem.

''Dolazak sljedećeg punog Mjeseca, moj je otac dočekao u kući. Sve su rolete bile spuštene, sve zavjese navučene, pa ipak se vučja krv u njemu odazvala zovu Mjeseca. Trenutak prije nego su se njegovo tijelo i njegova svijest predali, naredio mi je da bježim. Pojurio sam kroz vrata dovoljno mudar da se ne osvrćem preko ramena. Hladan zrak prodirao je do kosti, ali nastavio sam trčati. On je bio brži.