Zov vode (DOVRŠENA)

9. IZBJEGAVANJE

''Što ovo znači?'' profesor Fortius je procijedio kroz stisnute zube.

Ništa nisam odgovorila. Trudila sam se izdržati njegov strogi pogled iako sam se tresla od straha. Znala sam da sam u nevolji.

''Moram li te podsjetiti što sam vam rekao još na prvom satu?'' Njegov me hladni pogled prikovao u mjestu. Tada se okrenuo prema ostalim učenicima, te upitao: ''Je li još tko zaboravio?''

Nitko nije zucnuo ni riječ. Čak ni Opal.

''Cilj mojih satova nije da vas naučim kako biti najbolji. Moj cilj je naučiti vas kako da izbjegnete neželjenu pozornost. Mislio sam da sam vam to jasno dao do znanja, ali pretpostavljam da sam se prevario. Jer, očito, gospođicu Azoru je potrebno ponovo podsjetiti! Znaš li'', ponovo je pogledao u mene, ''koliko iznosi trenutni svjetski rekord u plivanju slobodnim stilom na 200 metara?''

Kao da mi je u grlu zaglavila ogromna knedla, nisam bila u stanju prozboriti. Umjesto verbalnog odgovora, samo sam odmahnula glavom. Ne, nisam znala odgovor na njegovo pitanje.

''Za žene iznosi nešto više od jedne minute i pedeset sekundi. Za muškarce, minuta i četrdeset sekundi. Znaš li za koje si vrijeme ti isplivala tu udaljenost?'' upitao je nešto tiše, nakosio glavu, te mi se još dublje zagledao u oči.

Opet sam odmahnula glavom. Kapljice vode otrgnule su se od mokrih pramenove moje kose, te na djelić sekunde zaplesale oko mog lica prije nego ih je gravitacija povukla prema plavim pločicama.

''Ti si dvjesto metara preplivala za jednu minutu i dvanaest sekundi. Shvaćaš li u čemu je problem?'' obratio mi se kao da govori malenom djetetu.

''Da'', rekla sam tiho.

''Shvaćaš. Pa, drago mi je što je tako. A možeš li mi onda objasniti što te spopalo kada si udobno sjela na dno bazena?'' Njegova krupna pojava nadvila se nad mene, bacajući sjenu preko mog lica.

Ostala sam stajati u tišini. Nisam više mogla izdržati pogled njegovih očiju, te sam pognula glavu.

''Znaš li koliko ljudskih bića bi bilo u stanju učiniti ono što si ti upravo učinila? Sjediti nekoliko minuta na dnu bazena, u vodi ne dubljoj od tri metra?'' Njegov osoran glas imao je paralizirajući učinak na moje glasnice, pa je sam odgovorio na vlastito pitanje. ''Ni jedno! A znaš li zašto?''

''Uzgon'', prošaptala sam.

''Da, uzgon! Reci nam što ta sila čini ljudskim tijelima.'' Odmaknuo se nekoliko koraka kako bi bio siguran da me ostali učenici mogu vidjeti. Ovo je i za njih bila lekcija – nije pametno ljutiti profesora Fortiusa.

''Podiže ih u vodi'', odgovorila sam usprkos strahu koji me proždirao.

''Upravo tako'', naglasio je profesor Fortius. ''A kako to da na tebe ne utječe na jednak način?''

''Moje kosti su gušće,'' uspjela sam protisnuti. Oči su mi i dalje bile prikovane za svijetlo plave pločice kojima je bio obrubljen bazen.

''A zašto je tomu tako?'' Glas mu je postao blaži, no to nimalo nije umanjilo strah u meni.

''Jer ja nisam ljudsko biće.''

''Da! Ti nisi ljudsko biće!'' Ponovo mi je prišao. ''Ne misliš li da bi oni tvoje aquantienske sposobnosti smatrali čudnima?''

Zagrizla sam usnu, te sklopila ruke ispred tijela ne bih li umanjila njihovo drhtanje.

Mora da je i on to primijetio jer mu se u glas uvukao prizvuk suosjećanja kada je rekao: ''Znam da imaš ljudske roditelje, ali uvjeravam te, nisu svi ljudi tako otvorena uma.''