Zov vode (DOVRŠENA)

52. ONO ŠTO OČI NE VIDE

Nia je stajala mirno. Bila je poput renesansne slike – predivna djevojka ispred kulise od biljaka. Njene očne jabučice bile su jedino što se micalo dok su upijale okolicu.

Profesorica Cyan, Opal, Ardea, Mathias i ja napeto smo je promatrali. Reagirala je nelagodnim osmijehom.

''Super, saznala je'', promrmljala je Opal. ''Prišuljala nam se i sada zna.''

''A kako si ono ti saznala za profesoricu Cyan?'' upitala sam je tiho.

''To je bilo drugo'', Opal je odvratila. Ipak, oči su joj odlučile gledati u kamenčiće na tlu radije nego u moje lice.

''Koliko si čula?'' Mathias je pitao dok je njegov mrk pogled izbrisao svaki tračak osmjeha s lica vile.

''Profesorica Cyan se želi vratiti svom domu, gdje god da se on nalazio. Mislim da je stvarno lijepo od vas što joj u tome pružate podršku'', odvratila je daleko smirenije nego što bi se očekivalo s obzirom da joj je pitanje postavio vukodlak.

''Vidiš'', Opal je tražila barem nešto pozitivno u svemu tome, ''možda ne zna da je profesorica Cyan... ono što jest.''

''Aquantien?'' Zbog pitanja koje je Nia postavila, iščezla je boja s naših lica.

Čuvši te riječi, postalo je nemoguće pretvarati se da je tajna gđice Cyan sigurna. Dok su svi ostali bili usredotočeni na Niu, ja sam bacila pogled na našu učiteljicu. Stajala je mirno, stiskanjem šaka prisiljavajući ruke da se ne tresu. Još je jedna osoba saznala ono što je ona očajnički pokušavala sakriti svih ovih desetljeća.

''Oh, ne brinite. Niste vi krivi što to znam.'' Nia je ponovo pronašla svoj izvor veselja. Nasmijala se i rekla: ''Ja sam vila, u slučaju da ste zaboravili.''

Razmijenili smo zbunjene poglede, no Opal je prva progovorila. ''Ti si vila, pa što? Ja sam patuljčica, a ovo je narcisa.'' Rukom je pokazala na neven. Lissa bi bila tako razočarana.

Nia je odmahnula glavom i uzdahnula prije nego je odgovorila. ''Vile mogu vidjeti dublje od površine. Saznala sam da je profesorica Cyan Aquantien čim sam je prvi put vidjela.''

''Ti to možeš?'' Zapanjila me. ''Kako to djeluje?''

Obasjala me svojim osmijehom i zatvorila oči na sekundu-dvije. Kada ih je ponovo otvorila, plava se boja činila tekućom, prelijevajući se od svjetlijih nijansi do tamnijih, stvarajući pritom uzorke nalik mramoru.

''Kada dopustim očima da pogledaju ispod površine, više te ne vidim kao što te vide svi ostali. Vidim Azoru iz rase Aquantiena. Vidim kako bi izgledala da nisu promijenili tvoj izgled.''

Ostala sam bez riječi. Moje uvjerenje da sam izgubila staru sebe bilo je poljuljano spoznajom da je Nia čak i sada sposobna vidjeti me takvom. Bilo je to nešto što ja više nikada neću moći.

Nia se nasmijala, time rastjerujući misli koje su se rojile u mom umu. Pogledala sam u nju i primijetila da promatra Opal svojim neobičnim očima.

''Dobro bi ti stajala brada'', rekla je.

Opal je otvorila usta kao da će joj nešto odbrusiti, no umjesto toga je pogladila svoj bezbradi obraz i promrmljala nešto što nisam mogla u potpunosti razabrati, no bila sam sigurna da njena opaska sadrži dva gusarska poveza za oči.

''Možeš li i profesoricu Cyan vidjeti kao pripadnicu rase Aquantiena?'' pitao je Mathias.

''Mogu'', odvratila je Nia i okrenula glavu prema našoj učiteljici koja nije nalazila riječi.

''Onda to znači da će doktor Kasian uspjeti u svom naumu'', rekao je s mnogo više optimizma.

Nia je odvratila pogled s profesorice Cyan kako bi pogledala u Mathiasa. Suosjećajno mu se osmjehnula prije nego je rekla: ''To ne mogu znati. Ja samo vidim ono što je vašim očima skriveno. Ali to nije vidovitost. Budućnost mi je nepoznata, baš kao i vama.''