Zov vode (DOVRŠENA)

6. POSJETITELJI

''Ardea, Opal, čujete li to?'' prošaptala sam, nadajući se da će me ipak čuti.

''Da'', Ardea je odgovorila. Na moj užas, u glasu joj nisam čula ni natruhu zabrinutosti.

''Pa, što je to?'' promumljala sam sljedeće pitanje dok mi je srce luđački udaralo.

''To je Mathias'', Ardea je rekla mirno, kao da mi govori koliko je sati.

''A tko je on?'' I Opalin šapat pridružio se mome, no ona je bila dovoljno prisebna da se sjeti posegnuti za noćnom lampicom i upaliti svjetlo.

''On je jedan od učenika. Sada je na trećoj godini. Uz to, on je vukodlak'', Ardea je rekla potpuno mirno, a moje je srce zastalo na tren.

''On je što!?'' Opal i ja pitale smo jednoglasno, zaboravivši na šaptanje. Sudeći prema Opalinoj reakciji, rekla bih da u njenoj prošloj školi nije bilo vukodlaka.

''Vukodlak. U slučaju da niste primijetile, Mjesec je pun. On zna biti malo... glasan tijekom takvih noći.''

Ardeino objašnjenje nije me nimalo umirilo. Vukodlaci nisu bili tipična skrivena rasa. Većina njih nije bila rođena kao vukodlaci, već su to postali nakon što su bili ugrizeni. Vjerovalo se da su oni nepredvidivi, a time i opasni.

''Hoće li biti ovako svakog mjeseca?'' pitala sam. Iz nekog meni nepoznatog razloga, zvuci njegova zavijanja ledili su krv u mojim žilama.

''Ne, imaju oni načina da ga kontroliraju. Ali noćas na nebu nema ni jednog oblačka, zvijezde svjetlucaju, a Mjesec je toliko sjajan da čak i ljudi mogu jasno vidjeti'', rekla je Ardea i neznatno podigla žaluzine kako bi pustila mjesečinu u sobu

Prije no što sam dobila priliku upitati je tko su oni, koraci u hodniku odvratili su mi pažnju. Netko je žurio.

Opal je bila najznatiželjnija. Skočila je s kreveta, odmarširala ravno do vrata i otvorila ih bez ustručavanja. Ta je djevojka bila ili vrlo hrabra ili vrlo nepromišljena, ako se mene pita.

Ali, jednom kada su vrata bila otvorena, pridružila sam joj se, iako uz dozu oklijevanja. Vidjele smo profesoricu Ravens i profesora Fortiusa, našeg učitelja tjelesne i zdravstvene kulture, kako se žurno udaljavaju niz hodnik. Kosa profesorice Ravens padala joj je niz leđa, tamna i sjajna, kao da je tek izašla iz frizerskog salona. Moja kosa bila je zamršeni nered. Opalina također. Ali ne kosa profesorice Ravens. Ni Ardeina, kada malo bolje razmislim.

Naši učitelji nestali su iza ugla na kraju dugačkog hodnika, pa ih više nisam vidjela. Uskoro je zavijanje prestalo. Što god da su učinili, upalilo je.

Nakon nekoliko trenutaka tišine, okrenula sam se prema Ardei: ''Je li profesorica Ravens vilenica?''

''Otkud ti to?'' zanimalo ju je.

''Jer se čini da ni ti ni ona nemate potrebu posjedovati češalj'', objasnila sam.

Ardea se nasmiješila. ''Mislim da ovo nije pravo vrijeme za tu raspravu'', rekla je prije nego nam je predložila da pokušamo još malo odspavati.

Opalino disanje postalo je sporije u roku nekoliko minuta. Ja sam budna ležala u krevetu znatno dulje. Pomisao na vukodlaka u mojoj školi nije mi dala zaspati. Nisam mnogo znala o toj rasi, ali jedan od čarobnjaka koji su bili članovi mog medicinskog tima rekao mi je da se držim podalje od vukodlaka. Prema onome što mi je rekao, vukodlaci se nisu dobro slagali s vodenim rasama.

Kada sam napokon zadrijemala, snovi su mi donijeli slike vukova koji se šuljaju prema meni. Svi su imali Ardeine oči, a negdje iza mene, čarobnjak u dugačkom crnom kaputu, s ležerno omotanom maramom oko vrata, uporno je ponavljao riječi vukodlaci se ne slažu s vodenim rasama.