Postoji cijeli svijet koji Azora tek mora otkriti. To je naš svijet.
Vremena su se promijenila, ljudi su se promijenili i negdje usput zaboravili na magične rase, natjeravši ih da sakriju svoje postojanje.
Azora potječe iz jedne od tih skrivenih ras...
Nakon uznemirujućeg susreta s Mathiasom u hodniku, morala sam zastati na trenutak prije nego sam bila u stanju ući u učionicu profesora Ariana. Moje srce udaralo je kao morski valovi o stijene za vrijeme oluje. Ni čarolija njegove glazbe nije ga mogla potpuno umiriti.
Svako malo, Mathiasovo bi mi lice isplivalo pred oči uzrokujući nove valove tjeskobe. Bilo je to lice koje me gledalo i ranije, vrebalo u sjenama, no nisam mu pridavala dovoljno pažnje. Nakon što je otkrio svoju divlju stranu, to se iz korijena promijenilo. Stalno mi je bio u mislima. Nisam mogla prestati razmišljati o onome što je rekao o mojim roditeljima.
Strahovala sam od ponovnog susreta, no tog ga dana nisam ponovo vidjela, a nisam ga vidjela ni idući dan. Moji napeti živci dobili su priliku malo se opustiti, ali taj osjećaj nije potrajao. U srijedu, sva moja tjeskoba vratila se kada se zbio još jedan susret s vukodlakom.
Dogodilo se to odmah nakon ručka. Opal i ja izlazile smo iz blagovaonice u pratnji Nie. Ona se zaista trudila iz petnih žila ne bi li me razvedrila. U hodu smo se okrenule prema njoj, pa ga ni Opal ni ja nismo navrijeme primijetile. U trenutku kad sam se okrenula, bilo je prekasno, od nas ga je dijelio nepuni metar prostora. Vidio nas je, morao nas je vidjeti, no samo je nastavio hodati, bez ikakve namjere da se zaustavi.
Zabio se u mene ramenom, nakon čega sam zateturala natraške, a potom i pala na leđa. On je produžio dalje bez trunke kajanja.
''Hej, idiote jedan! Srušio si mi prijateljicu!'' Opal nije mogla držati jezik za zubima, zbog čega se on zaustavio.
Nekoliko je trenutaka stajao, leđima okrenut prema nama. Kada se počeo polako okretati, činilo se kao da su mu svi pokreti usporeni što je samo pojačalo nelagodu u meni.
Njegove su oči sijevnule kada se obratio Opal. ''Tvoju prijateljicu? Onu s ljudskim roditeljima? Ona je nakaza! Ništa vezano uz nju nije normalno!'' Glas mu je postajao sve glasniji, privukavši pažnju ostalih učenika. ''A ti'', obratio mi se znatno tišim glasom, ''bolje ti je da se držiš podalje od mene, ti prljavo, smrdljivo stvorenje. Trebali su te baciti natrag u močvaru iz koje si ispuzala.'' Iz očiju mu je isijavala čista mržnja.
Bilo je očito da prijetnja koju je izrekao na danu roditelja nije bilo nešto što se zaboravilo. On je još uvijek imao nešto protiv mojih ljudskih roditelja, a njegova blizina i dalje mi je stvarala osjećaj krajnje nelagode.
Nakon tog susreta, jedino što sam željela bilo je pobjeći u moju sobu i pokrivačima se poslužiti kao štitom pred ostatkom svijeta. Na nesreću, nisam imala taj luksuz. Umjesto toga, morala sam na sat tjelesnog gdje me očekivao susret s profesorom Fortiusom.
Naš učitelj tjelesne i zdravstvene kulture bio je dovoljno zastrašujuć čak i kada sam bila potpuno usredotočena. Strahovala sam od njega sada kada sam bila ovoliko uznemirena.
Približivši se ulazu u dvoranu, našli smo ga kako stoji na ulazu, ne da bi nas pozdravio, već da bi nas poslao na bazen. Odahnula sam s olakšanjem. Plivanje je bilo nešto što me uvijek moglo umiriti. U mom prijašnjem domu, po cijele smo dane plivali.
Uputili smo se prema kabinama za presvlačenja, odjenuli kupaće kostime, te smo bili spremni uskočiti u vodu. Školski bazen u zatvorenom bio je poprilično velik, a jedva primjetni tračci vodene pare dizali su se iznad površine grijane vode koja nije bila slana, ali to je bilo nešto s čime sam se mogla pomiriti.
Prvi kontakt s vodom bio je iscjeljujuć. U njenom tekućem zagrljaju, osjećala sam se sigurnom.
''Za zagrijavanje, otplivajte osam dužina bazena'', rekao je profesor Fortius.
Bazen je bio dugačak dvadeset i pet metara, pa je plivanje osam njegovih dužina značilo preplivati dvjesto metara. Mogla sam čuti nezadovoljno mrmljanje nekih učenika, no znala sam da nitko od njih ne bi otvoreno prkosio profesoru Fortiusu.
Bio je to najveći čovjek kojeg sam ikada vidjela. Svaki učenik u našem razredu morao je nagnuti glavu unatrag da bi mu mogao pogledati u lice, čak i Max i Leo, ona dva krupna i ozbiljna mladića.
Saznala sam kojoj su rasi pripadali. Slučajno sam čula kako Max, tijekom jedne prepirke s Lissom, govori: ''Nikada nemoj ljutiti orka. Puka nimfa nije dorasla našoj rasi.''
Orci. Rasa o kojoj sam vrlo malo znala, ali potrudila sam se naći odgovore. Zajedničko obilježje njihove rase bila je nadljudska snaga. Zahvaljujući mišićavim tijelima, bili su znatno snažniji od ljudskih bića. Bili su snažniji i od nas ostalih. Boja kože im se razlikovala, ovisno o njihovom podrijetlu. Često su bili nemilosrdni, ljubaznost zasigurno nije bila kvaliteta kojom bi se mogli pohvaliti.
Max i Leo nisu bili iznimka. Često bi nam dali do znanja da misle ozbiljno. Kada bi s nekim razgovarali, nije bilo nepotrebnih riječi, a kada bi trebali odraditi određeni zadatak, njihova radišnost je itekako dolazila do izražaja.
Čak i ljudska imena koja su odabirali, govorila su o njihovoj snazi. Nisam znala koja su im prava imena. Od prvog dana služili su se imenima Max i Leo. Ponekad bi se Leo obratio Maxu nazivajući ga Maximus što mu je očito godilo. A Max bi Lea znao nazivati 'kraljem'. Mora da su slušali na nastavi onaj dan kada je profesorica Ravens lava nazvala 'kraljem životinja'.
Profesor Fortius bio je umnogome poput njih. Također ork, u to nisam imala nikakve sumnje.
I on je odabrao snažno ime – Rex Fortius. Sam njegov spomen izazivao je strahopoštovanje.
Njegovo izrazito mišićavo tijelo izgledalo je kao da ga je kipar isklesao iz kamena. Njegova je koža bila tamna, a kosa ošišana gotovo do kože. Bijeli i savršeno ravni zubi bili su primjer odličnog stomatološkog rada. Pitala sam se imamo li istog stomatologa. Moji su zubi također bili izmijenjeni kako bi što više sličili ljudskima. Prije su bili šiljatih vrhova i oštri.
Bio je divan osjećaj biti u vodi i plivati. Krenula sam sporije, ali nakon što je voda otklonila većinu nakupljenog stresa, ubrzala sam ostavljajući ostale iza sebe. Plivanje je bilo nešto u čemu sam bila zaista dobra. Nitko od mojih suučenika nije mogao pratiti moj tempo. Dok su neki od njih bili tek na pola puta, ja sam već završila svojih osam dužina.
A tada, potpuno nesvjesno, prepustila sam se. Ne odupirući se vodi, moje je tijelo jednostavno potonulo do dna bazena.
Sjela sam prekriženih nogu, kao što je Ardea činila toliko puta, i konačno osjetila mir koji je i ona zasigurno osjećala. Bilo je kao da je sve ostalo jednostavno nestalo.
Bila sam jedno s vodom. Ignorirala sam zvukove oko sebe – prigušene glasove, valove uzrokovane plivačima, tiho zujanje sustava za filtriranje vode. Da to nisam učinila, možda bih čula što mi se sprema. Umjesto toga, neugodno me iznenadilo kada su me dvije snažne ruke zgrabile i izvukle iz vode.
Max me držao za jednu ruku, a Leo za drugu. Tamo, na rubu bazena, stajao je profesor Fortius. Dok su se njegove stroge oči gledale u mene, mogla sam osjetiti njegov bijes. Znala sam da sam u nevolji.
Dan koji je već bio loš, upravo je postao još gori.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
