Zov vode (DOVRŠENA)

42. TAJNA

Kada je vukodlak izašao iz naše sobe, sve smo bile znatno boljeg raspoloženja. Ja sam još uvijek osjećala krivnju zbog ometanja njegovog plana da posjeti profesoricu Ravens prije nego započne svoju preobrazbu, ali uvjerio me da se zbog toga ne ljuti.

Sve bi ponovo bilo normalno da nije bilo činjenice da naše profesorice književnosti još uvijek nije bilo. Nitko je nije vidio čitavog vikenda i nije postojala osoba s kojom bih mogla razgovarati o razlozima njene odsutnosti. Raniji pokušaj razgovora s ravnateljem bio je potpuno bezuspješan i, u svjetlu nedavnih događaja, smatrala sam da bi bilo vrlo neprimjereno taj zadatak prebaciti na Mathiasa.

Zaspala sam misleći na gđicu Cyan.

Glazbeno putovanje na koje nas je odveo profesor Arian bilo je lijep način da se započne novi tjedan. Svi smo voljeli njegove satove. Tog jutra, njegovo predavanje je govorilo o pretakanju osjećaja u glazbu, nešto što su Nia i Nathan vrlo dobro razumjeli. Pri kraju sata profesor Arian ih je čak zamolio da zajedno otpjevaju jednu pjesmu, a oni su mu rado udovoljili.

Bila sam uvjerena da bi nas, u njihovoj izvedbi, i pjesme iz reklama za sredstva za čišćenje dirale u srce. Sve oči bile su uprte u njih dok su nas vodili u jedan drugi svijet koristeći samo svoje glasove. Bili su kao magneti za naše uši. Svi su ih slušali u potpunoj tišini.

Bilo mi je neobično vidjeti Maxa i Lea, naša dva orka, tako umirene i usredotočene na nešto što je bilo u potpunoj suprotnosti s njihovom orkovskom prirodom.

Harper je petom udarao o pod u ritmu pjesme. Još uvijek mi je bilo fascinantno koliko se promijenio tijekom proteklih mjeseci. Kada je školska godina započela, on je bio dečko u invalidskim kolicima. Bila sam uvjerena da ne može hodati, no uvjerio me u suprotno kada se vratio nakon zimskih praznika. Tada je koristio štake. Njegovo se tijelo naviknulo na ljudske noge koje su mu transplantirali kako bi zamijenili njegove koje su jasno odavale rasu kojoj je pripadao. Harper je bio faun. I to vrlo uporan faun, sudeći po činjenici da je nakon proljetnih praznika koristio samo jednu štaku, a bilo je samo pitanje vremena kada će mu i ona postati suvišna.

Primijetio je da zurim u njegove noge, nagnuo se naprijed u stolici na kojoj je sjedio tako da su mu prsa dodirivala bedra, te me pogledao s osmijehom na licu. Nisam imala izbora, morala sam mu uzvratiti osmijeh.

Ostali satovi toga dana nisu bili toliko opuštajući. Iako sam se trudila usredotočiti, većina vremena svodila se na čekanje trenutka kada će završiti. Imala sam još jedan plan.

Zvono je napokon zazvonilo i ja sam istrčala iz učionice biologije s knjigama u rukama. Nisam željela trošiti vrijeme na njihovo spremanje u ruksak. Čula sam Opal kako me doziva, ali odlučila sam je potpuno ignorirati. Žurilo mi se, a ona je jednostavno bila prespora da održi korak sa mnom.

Trčala sam prema učionici književnosti. Nisam imala taj predmet do petka, ali znala sam tko je trebao biti tamo u ponedjeljak. Mathias.

A budući da gđice Cyan nije bilo, naš ravnatelj je vjerojatno predavao umjesto nje. Žurila sam da uhvatim i njega i Mathiasa prije nego što odu.

Učenici trećeg razreda hodali su hodnikom kada sam zaokrenula za ugao. Umalo sam se sudarila sa skupinom brbljavih učenica, viknula 'Oprostite' kada sam prošla pored njih i nastavila svoju trku s vremenom.

Prišavši vratima učionice, zastala sam na trenutak kako bih došla do daha, a zatim sam otvorila vrata, spremna suočiti se s gospodinom Augustom i zahtijevati odgovore. Mathias mi je trebao biti tajno oružje. Trebao mi je poslužiti kao moralna potpora iako sâm nije znao ništa o mom planu.

Vrata nisu bila zatvorena, pa je bilo dovoljno lagano ih gurnuti da se otvore. Skupila sam svu svoju hrabrost i rekla: ''Prije nego mi kažete da odem, molim vas saslušajte me.'' Oči su mi još uvijek bile zalijepljene za pod, kao da tamo leži moja hrabrost. ''Samo želim znati...'' Zaustavila sam se usred rečenice kada sam podigla pogled. Na drugoj strani ovalnoga stola nisam našla gospodina Augusta.