Zov vode (DOVRŠENA)

21. VIŠE OD PRIČE

Čim sam završila s čitanjem svoje priče, znala sam da nešto nije u redu.

Okružila nas je tišina. Pustila sam pogledu da luta od jednog učenika do drugog, te primijetila da su svi utihnuli, uključujući i gđicu Cyan. Pažljivije sam pogledala u nju i vidjela da su joj obrazi vlažni. Zar je plakala?

''To je sve za danas'', rekla je i užurbano napustila učionicu. Kada su se za njom zatvorila vrata, samo je zbunjenost ostala.

''Jesam li u čemu pogriješila?'' pitala sam nikoga posebno.

''Ne, nisi u ničemu pogriješila'', odgovorio mi je Max. Smiješio se. Osmijeh je tako čudno izgledao na njegovu obično ozbiljnom licu. ''Sat je završen i vikend može početi. Hvala, vodena curo!''

Rekavši to, ustao je i izašao iz učionice. Leo ga je prvi slijedio, a za njim i ostali učenici.

''Dolaziš li?'' upitala me Opal kada je shvatila da još uvijek sjedim na svom mjestu.

''Nešto nije u redu'', odvratila sam. Spuštene glave, moje su oči promatrale šare koje su tvorili godovi drveta od kojeg je stol bio izrađen. ''Nešto sigurno nije u redu. Profesorica Cyan nikada se nije ovako ponašala. Uvijek je bila tako pribrana.''

''Ne znam, ali ako ne kaniš ostati tu do sljedećeg petka, predlažem da pođeš sa mnom. Čula si, vikend je počeo!'' Opalino lice ozario je osmijeh. Rukom me pozvala da je slijedim, što sam ja i učinila, noseći sve svoje brige sa sobom.

Tijekom vikenda, pokušala sam razgovarati s Niom i Ardeom, ali ni jedna od njih nije bila zainteresirana za rasvjetljavanje situacije nastale u petak. Obje su vjerovale da svaka osoba ima pravo na svoju privatnost.

Neko sam se vrijeme čak poigravala idejom da pokušam porazgovarati s gospodinom Augustom, no naposljetku sam shvatila da mi samo jedna osoba može dati odgovore za kojima sam tragala. Ta je osoba bila gđica Cyan.

Pojavila sam se pred vratima njene učionice već u ponedjeljak, čim nam je nastava završila. Dok sam čekala da učenici trećeg razreda izađu iz učionice, našla sam se licem u lice s Mathiasom.

Klonila sam ga se proteklih tjedana, a i on se klonio mene.

''Nisam znala da si ovdje'', rekla sam zamuckujući, ne želeći da stekne dojam da ga uhodim.

''U redu je. Opusti se'', rekao je. ''Danas sam uzeo dodatnu dozu napitka.''

Je li znao da će naletjeti na mene, pitala sam se. Jesu li vukodlaci vidoviti? Naravno, ništa nisam rekla naglas.

''Ipak, to ne znači da ću stajati ovdje i ćaskati s tobom'', rekao je i otišao. Dugačkim koracima brzo se udaljio niz hodnik.

Trebala mi je samo sekunda da se prisjetim zašto sam došla ovamo. Oklijevajući, ušla sam u učionicu. Unutra je bilo prohladno, vjerojatno zbog stražnjeg prozora koji je bio otvoren. Stol je bio prazan, stolice uredno složene oko njega. Gđica Cyan sjedila je na plavoj stolici rezerviranoj za nju, te razvrstavala papire, pa me nije odmah uočila.

''Profesorice Cyan'', rekla sam tiho. ''Mogu li na trenutak porazgovarati s vama?''

''Ah, Azora, to si ti. Što trebaš?'' pitala je uputivši mi letimičan pogled, da bi se potom ponovo posvetila papirima koje je držala rukama u rukavicama.

''Samo sam htjela provjeriti je li sve u redu'', odvratila sam gledajući u vlastite ruke. Prsti desne ruke nemirno su mi stiskali prste na lijevoj ruci.

''A zašto ne bi bilo?'' odgovorila je protupitanjem. Nije podigla pogled sa svojih papira.

''Pa, u petak ste nas pustili prije nego je sat završio...'' nisam imala priliku dovršiti misao jer me prije toga prekinula.