Zov vode (DOVRŠENA)

29. PLAVI IRISI

U mirnom kutku školskog vrta stajala je neobična skupina – vukodlak čije osjetilo njuha je bivalo napadnuto svaki put kada bi mu se približio predstavnik vodene rase, i ne jedan, nego dva Aquantiena.

Tajne su bile otkrivene i više nije bilo dvojbe; Mathias je saznao da znam da profesorica Cyan i ja pripadamo istoj rasi. Sada je znao da nisam održala obećanje koje sa mu zadala i sada će sigurno...

''Čekaj! Čekaj! Čekaj!'' Trebalo mi je malo vremena, ali naposljetku su mi riječi koje su izmijenili Mathias i gđica Cyan ipak došle do mozga. ''Želiš li reći da ona zna da ti znaš?!'' bacila sam mu pitanje ravno u lice.

''Naravno da znam da on zna'', gđica Cyan je odvratila umjesto njega. Njen izraz lica naveo me na zaključak da je moja zbunjenost zabavlja. Pogledala je Mathiasa i nasmiješila mu se rubom usana. ''Još se sjećam njegova prvog sata književnosti. Onog trena kada sam ušla u učionicu, skočio je sa stolice prevrnuvši je na pod. Kunem se, da je prozor bio otvoren, iskočio bi iste sekunde. Poslala sam po ravnatelja, on je ispratio Mathiasa i nakon toga nisam ga vidjela gotovo mjesec dana. Napitak je bio jedino što mu je omogućilo da se ponovo pridruži svojim suučenicima na mojim satovima'', rekla je kao da opisuje dragu uspomenu.

Mathias je prekrižio ruke i okrenuo glavu. ''Ne sviđa mi se kada me podsjećate na to'', rekao je, ali glas mu nije bio grub.

''Nikada nisam vidjela ništa slično.'' Profesorica Cyan odlučila je opet sjesti na klupu. ''Njegovo ne ponašanje prestravilo.''

Mathias je slegnuo ramenima. ''Vodene rase. Što ja tu mogu?''

''Možeš nas namirisati izdaleka'', odvratila sam uz osmijeh.

Samo sekundu kasnije, njegove sužene oči bile su na meni, a kažiprst mu se podigao prema meni. ''Nemoj!'' upozorio me.

''Mathias'', Profesorica Cyan se uplela, ''ona ne misli time ništa zlonamjerno.''

Pogledao je u nju. ''Znam.'' Kada je vratio pogled na mene, bio je znatno blaži. ''Oprosti.''

Jesam li ja to dobro čula? Je li se on upravo ispričao? Ako onaj pakao o kojem ljudi često govore zaista postoji, sada se sigurno smrznuo.

Željela sam zahvaliti gđici Cyan što je spriječila moguću svađu, ali kada sam je pogledala, nije bila okrenuta prema nama. Slijedila sam njen pogled i vidjela da promatra tek procvalo cvijeće.

''Plavi irisi'', prošaptala sam.

Zahvaljujući Lissi, znala sam imenovati većinu cvijeća u školskim vrtovima. Irisi su imali vrlo nježne cvjetove. Tri veće latice imale su vrhove koji su bili graciozno izvrnuti prema dolje dok su tri manje latice stajale uspravno u središtu cvijeta, poput kraljevske krune.

Irisi su uistinu bili veličanstveni. A dolazili su u toliko različitih boja; žutoj, bijeloj, crvenoj, ljubičastoj, plavoj...

Naravno, kada je Lissa govorila o njima, voljela je koristiti egzotičnije nazive njihovih boja. Zato sam znala što to znači kada bi rekla da imamo irise boje bjelokosti, irise u boji koralja, lila irise, magenta irise, cyan irise...

Cyan irisi. Naravno! Kako to nisam shvatila ranije?

Plavi irisi.

Iris Cyan.

''Profesorice Cyan?'' Prišla sam joj bliže. ''Mogu li vas nešto pitati?''

Ili me nije čula ili mi nije željela odgovoriti.

Nagnula sam se prema njoj tako da sam joj se našla u vidnom polju prije nego sam pokušala ponovo. ''Profesorice Cyan, jeste li vi odabrali ime po ovakvom cvijeću?''