28. DVIJE

501 76 6
                                    

Vratila sam se u praznu sobu. Ni Opal ni Ardea nisu bile tamo. Odložila sam torbu sa strane i odlučila ih potražiti.

Našla sam ih u vrtu. Sjedile su na travi, pogleda uperenih u nebo. I ja sam pogledala gore. Prizor iznad mene izmamio mi je osmijeh. Oblaci su bili naročito impresivni tog popodneva. Ne sivi, tmurni oblaci koji bi nosili obećanje kiše, već bijeli, pahuljasti oblaci koji su nalikovali divovskim kokicama.

''Hej! Mogu li vam se pridružiti?'' pitala sam nakon što sam im se približila.

''Naravno'', rekla je Ardea i ispitivački me pogledala. Iako ništa nije rekla, osjetila sam poriv da joj kažem sve svoje tajne.

''Znam!'' uskliknula je Opal. ''Kornjača koja pokušava zagristi šećernu vunu!''

''Što?'' upitala sam, trudeći se odmaknuti oči od Ardeina prodorna pogleda.

''Pokušavamo pogoditi što predstavljaju oblaci'', Opal mi je objasnila.

''Ne možeš pogoditi što oblaci predstavljaju'', ispravila ju je Ardea. ''Njihovi oblici potpuno su nasumični. Tek kada ih usporediš s vlastitim iskustvom, možeš im dati neko značenje. Tvoji prethodni doživljaji govore ti na što nalikuju.''

''A budući da svi mi imamo drugačija iskustva, oblici oblaka predstavljaju nešto drugo svakome tko pogleda u njih'', dodala sam, zahvalna što je Opal barem na čas odvratila Ardeinu pažnju, omogućivši mi da odahnem.

''Upravo tako'', Ardea se složila sa mnom.

''Dobro. Znači sudeći prema vlastitim iskustvima, što ti vidiš tamo gore?'' Opal me upitala. Škiljila je zbog gledanja u nebo.

Promotrila sam oblake u koje je pokazala malo pažljivije i rekla: ''Vidim dvije ribe koje se svađaju oko dijela koraljnog grebena.''

''Ti si takav Aquantien'', ustvrdila je Opal da bi trenutak zatim postavila novo pitanje: ''Zašto si danas ostala nakon nastave?''

Eto ga. Pitanje od kojeg sam strahovala. Nisam željela govoriti o svom razgovoru s profesoricom Cyan. Sve što sam tom prilikom saznala moralo je ostati tajna. Ali znala sam da Opal neće tako lako odustati. Znala sam da ću im morati reći barem nešto.

''Imala sam pitanje u vezi sa zadaćom koju nam je zadala'', slagala sam.

Opal je klečala na travi, a dlanove je položila na koljena kako bi se nagnula prema meni. ''Mogla si i mene pitati ako nešto nisi shvatila.''

''Nisam te htjela zamarati. Dovoljno je što mi pomažeš oko zadaća iz povijesti, ne moram te još i književnošću gnjaviti.'' Još jedna laž.

''Mogla si onda pitati Ardeu'', Opal je rekla i pogledala u našu prijateljicu.

''Moramo li stvarno razgovarati o zadaći?'' upitala sam prije nego se i Ardea uključi u raspravu i raskrinka moje laži.

Ardea je već pokušavala uhvatiti moj pogled, ali ja sam svoju pažnju ponovo usmjerila prema nebu.

''Gledajte! Ananas!'' rekla sam i uperila prst na jedan od oblaka.

Nije upalilo. Opal je imala još pitanja. ''I do sad si ti bila kod nje u učionici? Nije te bilo gotovo sat vremena! Kompletnu zadaću si mogla napisati za to vrijeme.''

''Pa'', zamucala sam, ''ne. Nisam tamo bila cijelo vrijeme. Samo par minuta. Onda sam otišla u sobu i malo čitala knjigu.''

Iako nisam imenovala koju to knjigu sam navodno čitala, Opal je dobro znala da me zadnjih nekoliko dana samo jedna knjiga zaokupila.

''Pa dobro, planiraš li ti tu knjigu naučiti napamet?'' Oplaine obrve su se malko podigle. ''Ako to sve zapamtiš, neće ti ostati mjesta za pamćenje drugih stvari.''

Zov vode (DOVRŠENA)Where stories live. Discover now