Zov vode (DOVRŠENA)

19. SKRIVENE LEGENDE

Slijedila sam Harpera u zimski vrt. Ispod staklene kupole, čak i usred zime, zelenile su se ukrasne biljke. Najdraže su mi bile orhideje, podsjećale su me na šarenilo koraljnog grebena.

Tamo, okruženi svim tim zelenilom, Harper i ja mogli smo u miru razgovarati. On je imao mnogo strpljenja, odgovarao je čak i na pitanja koja su očito bila suvišna.

Otkrila sam da je, kada je živio kao faun, imao noge poput kozjih. Zamijenili su ih ljudskim nogama stvorenima pomoću bioprint metode, koristeći njegove vlastite stanice. Ista je metoda primijenjena i za stvaranje mojih pluća. Na taj način, opasnost od odbacivanja organa svedena je na minimum.

U mom slučaju, trebalo je nekoliko mjeseci da se postigne cilj stvaranja funkcionalnih pluća. On je morao čekati još dulje. Tkivo pluća nije toliko kompleksno. S druge strane, noge su građene od više različitih tkiva. Samo desetljeće ranije, takvo nešto ne bi bilo moguće, ali ništa ne može zaustaviti napredak medicine.

Transplantacija nogu nije bila jedina promjena u Harperovu slučaju. Također su odstranili kratke rogove s njegove glave, odstranili nepoželjne dlake s njegovih bedara, te rekonstruirali mu uši. Gotovo beznačajno u usporedbi s transplantacijom nogu.

Saznavši sve ovo, osjetila sam veću bliskost s njim. On je shvaćao kroz što sam prošla. Štoviše, on je znao kako je to postati netko drugi.

Čitav vikend razmišljala sam o njegovoj priči, ali tek sam u ponedjeljak došla do još jedne spoznaje. Profesor Arian je također bio faun. Njegova ljubav prema glazbi, njegovo šepanje, pa čak i njegovo ime, sve se poklapalo, potvrđujući moje sumnje. Uputila sam Harperu pogled prepoznavanja, a njegov osmijeh bio je sve što mi je trebalo da se uvjerim u točnost svojih pretpostavki.

U tjednima koji su slijedili, moju su znatiželju hranile priče o skrivenim rasama. Pozorno sam slušala baš svaku legendu u želji da naučim što više, da pronađem inspiraciju za pisanje vlastite legende. Vrijeme se nije dalo zaustaviti te sam znala da moram prionuti na posao, no još uvijek se nisam mogla sjetiti priče koju bi bilo vrijedno ispričati. To što sam bila posljednja na redu za čitanje legende bio je i blagoslov i prokletstvo. Možda bih bila učinkovitija da je vremena bilo manje.

I dok sam tjedan za tjednom slušala priče koje su čitali moji prijatelji iz razreda, pretraživala sam sjećanje, no jedino čega sam se uspijevala prisjetiti bile priče koje su mi roditelji pričali još kao djetetu. One se nisu mogle mjeriti s legendama s kojima su nas ostali upoznali.

Lissa je otkrila da, za šumske nimfe, drveće nisu samo nijemi divovi ukorijenjeni u tlo, već kompleksna bića koja osjećaju i međusobno komuniciraju. Postoji cijeli jedan svijet nepoznat nama ostalima. Preko lišća i korijenja, biljke razgovaraju jedna s drugom, baš kao što i ja razgovaram sa svojim prijateljima. Najfascinantnije u svemu tome je to što one ne moraju biti iste vrste da bi uspostavile interakciju.

Legenda koju je napisala Nia govorila je o vilinskom kraljevstvu koje je cvalo u danima kada ljudska bića još nisu naučila kako zauzdati energiju. U tim su danima ljudi priznavali postojanje skrivenih rasa, a svijet je bio daleko magičniji, bez potrebe da se za sve traži racionalno objašnjenje. Tada je vladalo obostrano prihvaćanje i poštivanje, ali vremena su se promijenila, svijet je napredovao i negdje na tom putu napretka, ljudi su zaboravili na magiju.

Orci su u svojim legendama veličali snagu i izdržljivost svoje rase. Njihova je povijest bila obilježena borbama i ratovima koji su stvorili njihove najveličajnije ratnike. Slijediti stope svojih predaka nije bio lak zadatak u svijetu koji se toliko promijenio od tih davnih dana. Čuvši njihove priče, bilo mi je lakše shvatiti netrpeljivost koju su Max i Leo ponekad iskazivali. Oni su se tek trebali dokazati kao vrijedni pripadnici svoje rase.