Zov vode (DOVRŠENA)

33. ISPOD MODROG MORA

''Plivajte prema nama'', moj nas je otac dozivao.

On i moja majka već su požurili naprijed, prema najboljem mjestu za ronjenje. Pogledala sam gđicu Cyan. Pogled joj je bio usmjeren na površinu mora. Činilo se da ju je svjetlucanje vode očaralo.

''Jeste li spremni?'' pitala sam je.

''Spremna sam, koliko to mogu biti'', odvratila je i mi smo krenule.

Nisam žurila. Ne samo zato jer sam htjela biti uz nju ako bi joj zatrebala bilo kakva pomoć, već i zato jer je bilo tako neobično vidjeti djetinju radost na njenom licu.

Pomicala je ruke kroz vodu kao da se bojala da bi je njeni pokreti nekako mogli ozlijediti, dok joj je istovremeno lice krasio osmjeh od kojega su joj se oči krijesile.

''Ovo je najbolje mjesto'', moja je majka rekla kada smo doplivale do njih. ''More ovdje nije vrlo duboko, ali stijene ispod površine dom su desecima vrsta algi i morskih životinja. Bude li sreće, možda uspijemo i Nema pronaći.'' Namignula nam je, namjestila naočale za ronjenje i uronila u modro more.

I ja sam stavila naočale za ronjenje, a moj je primjer slijedila i gđica Cyan.

''Jedan, dva, tri'', odbrojila sam, te smo zaronile.

Ispod površine, mogla sam vidjeti kako otvara usta. Oči su joj se širom otvorile kada je panika zavladala u njoj. Posegnula sam za njenom rukom kako bih je povukla na površinu. Nekontrolirano je kašljala u nastojanju da iz tijela izbaci vodu koju je progutala.

''Ne smijete dopustiti vodi da vam uđe u usta'', rekla sam joj kada je kašljanje prestalo. ''Vaše škrge više ne funkcioniraju'', šapnula sam kako me nitko drugi ne bi mogao čuti.

''Što se dogodilo?'' Moj je otac zabrinut doplivao do nas.

''Ništa strašno'', uvjeravala sam ga. ''Profesorica Cyan je samo progutala malo morske vode.''

''Sada je sve u redu'', ona je dodala uz odglumljen smiješak. Ispod vode, njene su ruke iscrtavale simbole beskonačnosti kako bi je održale na površini. I ja sam primjenjivala istu tehniku.

Vidjevši da smo obje u redu, moj se otac opustio, dopuštajući vodi da podigne njegovo tijelo, baš kao da leži na vodenom krevetu.

''Pokušajmo ponovo'', predložila sam i gđica Cyan je po drugi put nestala ispod površine mora. Usne je držala čvrsto zatvorene kako bi spriječila ulazak vode, ali njen je nos imao drugačije planove. Opet smo morale izroniti i ona je opet morala kašljanjem izbaciti slanu vodu.

Ovog puta sam se odmah okrenula prema svom ocu kako bih mu rekla da je sve pod kontrolom. Nisam željela da dopliva do nas.

Ni ja ni moji roditelji nismo voljeli one maske za ronjenje koje pokrivaju i nos, pa ih nismo imali u svojoj kolekciji opreme za ronjenje. Gđici Cyan bi, s druge strane, takva maska sada dobro došla.

''Morat ćete pričepiti nos prstima'', rekla sam. Nakon kratkog pogleda u smjeru mog oca, dodala sam: ''Moj tata postaje sumnjičav.'' Ovog puta nije doplivao do nas, ali njegove su oči počivale na nama.

''Pokušajmo još jedan put. Začepite nosnice pomoću palca i kažiprsta, zatvorite usta i držite dah.''

Ovog je puta upalilo. Nije se zagrcnula vodom, već je zaplivala uz mene na putu istraživanja čudesa podmorja. Ili u našem slučaju, na putu prisjećanja.

Moja je majka bila u pravu kada je rekla da more na tom dijelu nije veoma duboko. Samo nekoliko metara ispod površine, nalazile su se stijene bremenite životom.

Zvjezdasti polipi krasili su strukture od kalcijeva karbonata koje su desetljećima sami stvarali. Moruzgve su svojim nježno ljubičastim lovkama iskazivale dobrodošlicu žrtvama koje nisu ništa sumnjale, dok su spužve unosile živu žutu boju u tapiseriju podmorskog života. Gđica Cyan gledala je u žive stijene koje je jednom smatrala svojim vrtovima, poput uljeza koji čeka da ga netko uhvati.