Zov vode (DOVRŠENA)

37. KAD BI POGLEDI UBIJALI

Suočena s nepoznatom situacijom, uvijek bih se skamenila. Pretpostavljam da je razlog tome ležao u činjenici da je moj um trebao vremena da dokuči što se to oko mene događa prije nego bi odabrao primjerenu reakciju.

Mathias nije imao takvih problema.

Onog trena kada smo postali svjesni prisutnosti treće osobe, njegova vučja strana preuzela je kontrolu. Pokrenuo se poput munje. Prije nego sam bilo što shvatila, već je na čistinu izvlačio nekoga tko se skrivao iza rascvalog grma jasmina.

''Puštaj me!'' Mathiasovo tijelo blokiralo mi je pogled na osobu koja je izgovorila te riječi, ali prepoznala sam glas. Opal.

''Špijunirala si nas?!'' rekao je glasom prožetim gnjevom.

''Nisam vas špijunirala! Vidjela sam te kako se šuljaš za Azorom. Bila sam zabrinuta za nju!''

Bila je zabrinuta za mene. Nakon mog današnjeg ponašanja, njoj je ipak bilo stalo dovoljno da odluči slijediti vukodlaka kako bi se uvjerila da sam na sigurnom.

''Pusti je!'' rekla sam pristupajući im. Mathias je čvrsto držao ovratnik njene košulje, a oči su mu ispaljivale otrovne strijele u Opalinu smjeru.

Ona se uopće nije činila preplašenom usprkos činjenici da su joj prsti jedva dodirivali tlo. Način na koji mu je uzvraćala pogled natjerao me da pomislim na onaj izraz koji su ljudi ponekad koristili; Kad bi pogledi ubijali, on bi bio mrtav čovjek. Ili, u ovom slučaju, mrtav vukodlak.

''Mathias, pusti je!'' ponovila sam, posežući za njegovom rukom.

Pogledao me, naborao nos zbog moje blizine i pustio ljutitu Opal. Tada se odmaknuo natraške u nekoliko naglih, dugačkih koraka.

''Tako je već bolje.'' Opal je izravnala svoju košulju. ''A sada se možemo vratiti na ono što je zbilja bitno. Profesorica Cyan je Aquantien!? Pa to je...'' Nije imala priliku dovršiti pitanje jer je Mathias skočio prema njoj i prekrio joj usta svojim dlanom.

''Zašuti!'' prosiktao je kroz stisnute zube, no samo trenutak kasnije odmaknuo se u žurbi, povlačeći ruku. ''Ugrizla me!'' rekao je i stresao ruku.

''Prekinuo si me!'' Opal je uzviknula bez trunke strpljenja.

''Nikada ne grizi vukodlaka!'' upozorio ju je, nadvivši se nad nju.

''Nikada ne stišavaj patuljka!'' odvratila je nagnuvši glavu kako bi se mogla zagledati u njega.

Nekoliko sekundi su stajali tako, oči u oči, stisnutih čeljusti i raširenih nosnica. Napetost je bila gotovo opipljiva i osjetila sam da se moram umiješati prije nego stvari izmaknu kontroli.

''Oboje ste pogriješili'', pokušala sam ih urazumiti. ''Opal, pogriješila si kada si ugrizla Mathiasa. Mathias, pogriješio si kada si pokušao stišati Opal.''

''Jako si pogriješio'', dodala je i stala mu korak bliže bez imalo straha. I ja bih rado popila gutljaj sa izvora njene hrabrosti.

''Makni se od mene'', rekao joj je. ''Ti isto'', obratio mi se, pogledavši me naborana nosa.

''Što ti je ona učinila?'' Opal je stala u moju obranu.

''Ništa'', odlučila sam objasniti. ''On samo stvarno ne voli miris Aquantiena.''

''Ti to ozbiljno?'' pitala je i ja sam kimnula u odgovor. Odmahnula je glavom i rekla: ''Znaš koji miris ja ne volim? Miris muških primjeraka ljudske rase koji koriste previše losiona poslije brijanja. Upoznala sam jednog takvog prošlog tjedna. Fuj!'' Stresla se na samu pomisao. ''Došlo m je da ga pošaljem neka stoji vani na vjetru sat-dva.''