Zov vode (DOVRŠENA)

49. IZBJEGAVANJE PITANJA

Sjedila sam na tepihu satkanom od guste zelene trave. Iznad mene, grane trešnje povijale su se pod teretom plodova. Iako još nezreli, zelena se boja mjestimice počela povlačiti pred rumenilom.

U hladovini drveta trešnje, na drvenoj klupici, Mathias je našao mjesto za odmor. Leđima oslonjen na naslon klupe, bio je licem okrenut od mene. Ipak, njegovo disanje je bilo duboko i polagano, a u njegovu tijelu nije bilo ni trunke napetosti.

Već danima nije bio toliko opušten. Razgovor u ravnateljevu uredu iscrpio ga je više nego noći punog Mjeseca. Toliko se trudio utjecati na gđicu Cyan, no ona je svoju odluku već donijela.

Više od trideset pet godina, bila je dio ljudskog svijeta. Ne zato jer je to izabrala, već zbog nečije težnje za dokazivanjem da nemoguće može postati moguće uz dovoljno vremena, strpljenja, novčanih sredstava te, u slučaju nestalih Aquantiena, nedostatka empatije.

Dok sam ja mogla shvatiti zašto bi ona željela poći neistraženom stazom, Mathias nije bio spreman to olako prihvatiti.

''Zašto?'' pitao je našu profesoricu molećivo gledajući u nju. ''Zašto vam nije dovoljno sve što imate ovdje?''

Svi koji smo se toga dana našli u uredu gospodina Augusta, željno smo čekali njen odgovor. Ona pak je pristupila tamnocrvenom naslonjaču i prstima stegla njegov mekani naslon.

''Sve što imam ovdje? A što ja zapravo imam ovdje? '' profesorica Cyan uzvratila je pitanjem. ''Ovdje ja samo postojim. Živim, ali ne osjećam se živom.''

Zakoračila je prema prozoru. Ne preblizu, zaustavila se istog trena kada je primijetila da se Mathiasov nos naborao. Nikada neće moći podnijeti miris Aquantiena bez osjećaja mučnine. Ardea mu je položila dlan na rame i nježno stisnula. Pogledao je u nju.

''Ovdje se ne radi o tvojim željama'', tiho je rekla. ''Znam da te izbor profesorice Cyan nije usrećio, ali prisiljavati je da ostane nesretna neće ti donijeti radost.''

Njene oči nisu mu dopustile da odvrati pogled. ''Zašto uvijek moraš pametovati?'' pitao je.

''Samo ti govorim istinu'', odvratila je.

''Na način koji zvuči kao pametovanje'', nadovezala se Opal i izdahnula s olakšanjem. Predugo je šutjela.

Nisam mogla zadržati ozbiljnost. Čini se da je i odrasle u prostoriji njena opaska uspjela nasmijati. Smiješio se čak i onaj koji je odgojio onu kojoj je pametovatnje u krvi.

Jednom kad je prekinula šutnju, Opal je imala još nešto za reći. ''Čak i ako plan uspije, to ne znači da je nikada više nećeš vidjeti. Azorin otac ima brodicu. Samo se nadam da ti neće biti problem smočiti krzno.''

''Opal!" Ardein glas pojačao je moj u namjeri da spriječimo vukodlaka prije no što nasrne na nju. Ali ovog puta nije reagirao nasilno. Možda je postao imun na Opalinu zajedljivost.

Naposlijetku je uspio prihvatiti odluku gđice Cyan da pruži doktoru Kasianu šansu da joj vrati ono što joj je davno bilo oduzeto, iako se s njom nije slagao.

°  °  °  °  °  °  °

Tri su dana prošla od tada. Ardein je otac otišao, obećavši da će nazvati čim pripremi sve potrebno za početna ispitivanja koja će mu pomoći u procjeni rizika koji bi mogli pratiti planirani postupak. Naša profesorica nije bila jedina koja je nervozno čekala taj poziv.

Sjedeći na travi, u vrtu koji se kupao u sunčevoj toplini, pokušala sam odgurnuti sve uznemirujuće misli u stranu. Opal mi se pridružila na travi, dok je Ardea sjela pokraj Mathiasa.

Neko vrijeme ništa osim cvrkuta ptica nije remetilo tišinu. Tada se pernatom zboru pridružio zvuk pjesme koju je mumljala vila.

''Tu ste!'' uskliknula je Nia kada nas je ugledala.