Zov vode (DOVRŠENA)

18. JEDNA TAJNA MANJE

Zgrada moje škole rasla je pred nama kako joj se naš automobil sve više približavao. Moj je otac vozio sporo, tvrdeći da automobil jednostavno odbija ići brže sada kada zna da se ja neću voziti u njemu jednom kada se okrene.

Željezne vratnice, koje su ionako bile prekrasne, ukrašene viticama i metalnim listovima, doimale su se poput prizora iz bajke. Dodirnute prstima zime, činilo se kao da svjetlucaju. Tri tjedna nakon što sam otišla, ponovo sam se našla pred njima. Moji su me roditelji privinuli u obiteljski zagrljaj, pozdravili smo se, te su oni otišli. Moje su oči pratile njihov automobil dok su se udaljavali, a kada mi se izgubio iz vida, ušla sam.

Mraz je oslikao travnjak, sakrivši mu pravu boju, a bršljan koji je obrastao glavni ulaz svjetlucao je prekriven tankim slojem kristaliziranih vodenih kapljica. Otvorila sam vrata i ušla u topli zagrljaj škole.

Poznato Opalio lice odmah mi je prizvalo osmijeh na lice. Stajala je u podnožju stepeništa, na drugoj stepenici, te razgovarala s dečkom koji se oslanjao na štake. Novi učenik, možda? Nisam mogla reći sa sigurnošću, vidjela sam mu samo leđa.

''Želiš li reći da ćeš od sada hodati baš kao i svi ostali?'' Opalin glas ispunio je hodnik. Glavu je lagano zabacila unatrag kako bi ga mogla pogledati u lice.

''Takav je bio plan od samog početka'', dečko joj je odgovorio.

Učinilo mi se da mu prepoznajem glas. Zvučao je kao Harper. Dok je moj um još pokušavao pojmiti činjenicu da on može stajati, Opal me primijetila.

''Gle, Azora!'' uskliknula je. Nije me ni pozdravila, kao da nismo bile razdvojene tjednima. Tipično.

''Jesi li vidjela Harpera?'' pitala je upirući u njega prstom. ''Može hodati!''

''Primijetila sam. Ali kako?'' Još sam bila zbunjena.

''Napredovao sam u fizikalnoj terapiji. Hodanje je sljedeći korak'', odgovorio je, bez da mi je zapravo dao odgovor.

''Ali uvijek sam mislila da si u invalidskim kolicima jer je nešto pošlo po zlu tijekom neke od operacija kojima si bio podvrgnut'', rekla sam, osjećajući kako mi se čelo naboralo zbog silnog iznenađenja zatečenim prizorom.

''Ništa nije pošlo po zlu. Moje je tijelo samo trebalo vremena da se stvore nove veze nakon transplantacije potkoljenica.''

''Transplantacija potkoljenica?'' Nisam znala da me nešto može iznenaditi više od činjenice da je Harper ušetao u novo polugodište, ali čini se da sam bila u krivu.

''Ti si zadnja koja bi se tome trebala čuditi'', rekao je i nije bio u krivu. Ako je itko znao kako je to kada ti transplantiraju nove organe, to sam bila ja. Naposljetku, nisam bila rođena s ovim plućima.

''Jesu li ti transplantirali obje noge?'' pitala sam ohrabrena spoznajom da nisam bila jedina u ovoj školi s opsežnim kirurški promjenama.

''Da'', odgovorio je. ''Obje potkoljenice.''

''Zašto?'' ovog je puta Opal postavila pitanje.

''Moje vlastite noge odale bi moju rasu'', rekao je namignuo nam.

''A koja je tvoja rasa?'' Opal je htjela znati. Konačno smo se dotakli te teme.

''Saznat ćeš u petak'', odgovorio je kroz zaigran osmijeh. Pržio nas je na laganoj vatrici i u tome očito uživao.

''Zašto? Što je u petak?'' Činilo mi se da sam nešto propustila.

''Sat književnosti. Čitam svoju legendu na satu profesorice Cyan'', objasnio je.

''I ja čitam svoju legendu'', Opal je rekla.

Odjednom sam shvatila da legendu moje rase ja tek trebam napisati. Potpuno sam je smetnula s uma. ''Što ako i mene prozove da pročitam svoju?'' promumljala sam, boreći se protiv poriva da izgrizem nokte na rukama.