Zov vode (DOVRŠENA)

43. PRINCEZINA SJENA

Opal je stajala u učionici književnosti suočena s Ardeom, Mathiasom i sa mnom. Mogla je osjetiti ljutnju koju je u nama izazvalo njeno lupetanje.

''Nemojte me baciti kroz prozor'', rekla je, nesigurno se osmjehujući. ''Nisam namjeravala to reći.''

''Ti nikada ništa ne namjeravaš reći!'' odvratila je Ardea. ''Prvo se izlaneš, a tek tada razmišljaš o onome što si rekla.''

''Ili ne razmišljaš uopće'', dodao je Mathias.

Začudo, nije mu odgovorila. Po mom mišljenju, to je bilo mudro, s obzirom na njegovo trenutno raspoloženje.

Glasni uzdah natjerao nas je da se okrenemo prema našoj profesorici književnosti. Još uvijek je stajala tamo, prstima stišćući naslon plave stolice. Bila sam sigurna da su joj ispod rukavica zglobovi posve pobijelili.

''Rekla si im'', tiho je progovorila. Nije imenovala osobu koju je optužila, no znala sam da se obraćala meni.

''Nisam'', odvratila sam. ''Ništa nisam rekla. Opal... ona je saznala sama.''

''Zabadanjem nosa u tuđe stvari'', dodao je Mathias.

''Slučajno sam načula'', Opal je objasnila i prišla profesorici Cyan. ''A znate li kome sam rekla tu tajnu? Vama. To je sve. Samo vama. Ali, budući da je to vaša tajna, to se ne računa. I želim da znate da mi možete vjerovati.''

''Mogu ti vjerovati?'' Profesorica Cyan je postrance pogledala u Opal. ''Ova situacija upravo dokazuje da ne mogu vjerovati nikome.''

''Nemojte tako profesorice Cyan. Evo'', Opal je izvukla jednu stolicu boje pijeska, ''sjednite. Popričajmo još malo. Možemo li vam što donijeti? Možda neko piće? Ardea, idi donesi profesorici Cyan malo čaja.''

Ardea je pogledala u Opal podignutih obrva. ''Molim?'' rekla je. ''Ne namjeravam te ostaviti u istoj sobi s Mathiasom.''

Opal se nasmiješila i ponovo okrenula prema gđici Cyan. ''Vidite, i ona je pouzdana. Naljutila sam ju, ali ipak pazi na mene.''

''Prije bi se moglo reći da pazim na Mathiasa, nego da pazim na tebe'', Ardea je odvratila. ''On ne bi trebao biti uvučen u nevolje samo zato što ti ne znaš držati jezik za zubima.''

Pogledala sam prema Mathiasu baš na vrijeme da primijetim da ga je opaska moje vileničke prijateljice nasmijala.

''Nije li to lijepo? Odabrala bi vukodlaka umjesto svoje najbolje prijateljice'', Opal je rekla, položivši ruke na bokove. Tada se okrenula prema Mathiasu i dodala: ''A ti, prestani se smiješiti kao idiot.''

Osmijeh je nestao s njegova lica, a zamijenio ga je mrk pogled.

''Vidiš, upravo ti o tome govorim'', rekla je Ardea. ''Nemaš kočnice. A moraš naučiti kada se trebaš obuzdati. Pogledaj ga'', dlan njene ruke pokazao je u njegovom smjeru, ''dovoljno mu je teško i bez tvojih opaski.''

Opalino čelo se naboralo. Bila sam sigurna da pokušava smisliti odgovor koji bi nakraju samo dokazao da je sve što je Ardea upravo rekla istina. Ja sam iskoristila to vrijeme da priđem gđici Cyan. Jedna joj je ruka još uvijek držala stolicu, dok je drugom prekrila usta.

''Profesorice Cyan, stvarno mi je žao'', rekla sam tiho. ''Zbog svega ovoga.''

''Trebala sam ostati o onom gradiću kraj mora'', promumljala je. Oči su joj slijepo gledale u površinu stola pred njom.

''Zar ste tamo bili? U gradiću kraj mora?'' pitala sam s nadom.

Tišina je ispunila učionicu. Osvrnula sam se, te shvatila da nas Ardea, Opal i Mathias pozorno gledaju.