Zov vode (DOVRŠENA)

2. KAO NOĆ I DAN

Opal i Ardea. Moje dvije cimerice bile su kao noć i dan.

Nismo puno pričale tog dana. Ardea je bila tiha, odgovarala je na pitanja koja su joj bila postavljena, ali sama nije ništa pitala. Ni ja nisam bila baš razgovorljiva. Nisam znala što bih rekla djevojkama koje sam tek upoznala. U svom prijašnjem domu nisam imala prijatelje.

Opal se činila mnogo otvorenija. Provela je većinu popodneva proučavajući naše rasporede, često dijeleći s nama svoja razmišljanja iako ni jedna od nas to od nje nije tražila.

Saznala sam da je ona prije pohađala drugu školu, te se tek ove godine upisala ovamo, što je značilo da je ovo novi početak za nas obje.

''Gdje si ti išla u školu prošle godine?'' pitala je dok su njene znatiželjne smeđe oči počivale na mom licu.

''Nigdje'', odgovorila sam. ''Školovali su me kod kuće.''

''Oh, ti jadnice!'' Njene su se obrve izvile u suosjećanju, ali meni nije bilo jasno zašto bi smatrala da je to nešto loše. Baš sam namjeravala upitati je o tome, kada se okrenula prema Ardei s pitanjem za nju. ''A ti? Gdje si ti bila prošle godine?''

''Ovdje'', Ardea je odvratila i više nije prozborila ni riječi.

Opal je samo nekoliko sekundi mogla podnositi tišinu prije nego je upitala sljedeće pitanje: ''Kakva je ova škola?''

Ardea je na trenutak pogledala u nju, kao da je razmišljala koliko detaljan odgovor bi joj dala. Nakraju je rekla: ''Zadovoljava sve kriterije koje bi škola trebala zadovoljavati.''

''Do...bro'', Opal je rastegnula riječ, a zatim se ponovo okrenula meni. ''Postajem gladna. Pitam se što ćemo imati za večeru.''

Kako smo se približavale blagovaonici, postajala sam sve nervoznija. Nikada ranije nisam bila okružena tolikim predstavnicima skrivenih rasa. Hodajući prema francuskim vratima koja su vodila u blagovaonicu, morala sam gurnuti ruke u džepove kako bih zaustavila njihovo drhtanje.

Onog trena kada sam zakoračila preko praga, svi su razgovori zamuknuli, a glave su se okrenule prema meni. Znali su tko sam. Mora da su znali, inače se ne bi tako ponašali.

Tiho šaputanje pratilo nas je dok smo uzimale pladnjeve i na njih stavljale hranu. Poželjevši da se mogu smanjiti do veličine kapljice vode, tiho sam sjela pokraj Opal.

''Što je s njima?'' nagnula se bliže k meni. ''Ponašaju se kao da nikada nisu vidjeli patuljka.''

Na brzinu sam bacila pogled po blagovaonici, a potom sam rekla: ''Mislim da ne gledaju u tebe.''

Opal se zagledala u mene. ''Oh...'' rekla je. ''To je zato što dolaziš iz...'' Podigla je čašu vode i zanjihala je dok se na površini nisu pojavili valići.

Sramežljivo sam kimnula. ''Znači, i ti si čula?''

''Da. Ravnatelj mi je rekao da ću imati neobičnu cimericu. Iskreno, sve do sada sam mislila da je govorio o Ardei. Možda ga nisam dovoljno pozorno slušala.'' Nasmiješila se tako široko da joj se nos sa sitnim pjegicama naborao. Nekako je to uspjelo otjerati dobar dio moje nervoze.

Jedna po jedna, glave učenika okrenule su se od mene. Sve osim jedne. Za stolom u kutu blagovaonice sjedio je učenik čiji mrk pogled je još počivao na meni. Odjeven u tamnu odjeću koja se slagala s bojom njegove kose, činilo se kao da upija svjetlost koju su bacali lusteri sa stropa, onemogućavajući mi da ga jasno vidim. Ipak, zbog samog načina na koji me gledao, prošli su me hladni srsi.

Nisam puno jela. Umjesto toga, vratila sam se u svoju sobu i zavukla se u krevet. Nemirni su mi snovi do jutra pravili društvo.

Kad sam se probudila, viša od mojih dviju cimerica već je bila otišla. Njen je krevet bio uredno složen, bez ijednog nabora na prekrivaču. Niža je stajala pred zrcalom odjevena u smeđe hlače, sivu košulju i plavi pleteni prsluk. Sudeći po njenom namrštenu licu, nisam bila sigurna hoće li prsluk ostati dio njezine odjevne kombinacije.