Subota je bila oblačna. Sitne kapi kiše polagano su se spuštale s nebesa, dok su oblake probijale usamljene zrake sunca, kao da žele svjedočiti njihovu putovanju prema tlu.
Za većinu učenika, ta je subota bila lijeni dan. Ali ne za Aquantiene u školi. Jednoj od nas, taj je dan mogao zauvijek promijeniti život.
Povela sam ponešto zbunjenog doktora Kasiana prema vratima sa srebrnom pločicom na kojoj je pisalo S. A. August, ravnatelj. Iza tih vrata čekala ga je Aq53. Pokucala sam tri puta. Nakon što je muški glas rekao ''Uđite'', otvorila sam vrata.
Ravnatelj je prišao doktoru Kasianu i rukovao se s njim. ''Dobrodošli'', rekao je. ''Očekivali smo vas.''
Činilo se da je doktoru Kasianu teško usredotočiti se na čovjeka koji ga je pozdravio. Njegove su oči tražile nešto. Nekoga. Ukočio se kada je primijetio da netko sjedi u naslonjaču tamnocrvene boje. Njegov visok naslon predstavljao je prepreku zbog koje je doktor Kasian mogao vidjeti samo tamnu kosu na glavi gđice Cyan.
Pitala sam se što joj prolazi kroz um u tom trenutku, a kada je doktor Kasian tiho upitao: ''Je li to ona?'', primijetila sam da je zadrhtala.
Uzdahnula je. Taj je uzdah odao njen strah. Ustala je vrlo polako, te zastala na tren prije nego se okrenula.
''Profesorice Cyan?'' Oči doktora Kasiana raširile su se u čudu. ''Vi ste Aq53?''
Te su riječi bile više nego što je ona bila u stanju podnijeti. S jednom rukom preko srca, uzdahnula je poput čovjeka kojega su upravo spasili od utapanja. Gospodin August prišao joj je i obuhvatio joj nadlakticu ne bi li joj ulio barem malo hrabrosti.
''Ovo je bila loša ideja'', prošaptala je.
''Ne, bila je to dobra ideja!'' usprotivila sam se.
''Azora, sjeti se o čemu smo razgovarali'', rekao je gosp. August, koreći me pogledom.
Sjećala sam se. Nakon što smo zamalo izazvale katastrofu s Mathiasom i punim Mjesecom, vrlo nam je jasno dao do znanja da ništa u njegovoj školi ne prolazi bez njegovog znanja. Mathias, Opal, Ardea i ja ponovo smo bili pozvani u njegov ured nakon što smo 'zaskočili' gđicu Cyan.
Kada bih srela našeg ravnatelja u normalnim okolnostima, on se uvijek činio prijateljski nastrojen. Njegova duga valovita kosa povezana na zatiljku, njegove tople smeđe oči i blistav osmijeh činile su ga vrlo pristupačnim. Ali tada, kada smo nas četvero bili u njegovom uredu, oči su mu bile poput bodeža. Prisilile su nas da mu kažemo istinu o svemu.
Tek nakon što smo došli do dijela priče u kojem sam ja spomenula Ardeina oca, on je priznao da već zna sve detalje. Čini se da je gđica Cyan ipak podijelila svoju tajnu. Naš je ravnatelj znao sve. On je bio osoba koja je predložila da gđica Cyan i doktor Kasian razgovaraju u njegovom uredu.
Sada smo bili tamo. Profesorica Cyan sa svojim sumnjama, doktor Kasian sa svojom zapanjenošću, gosp. August i ja.
''Još uvijek mi je teško povjerovati u ovo'', rekao je doktor. ''Pretpostavljam da sam smetnuo s uma koliko je vremena prošlo otkako su one fotografije bile snimljene. Nekako sam očekivao da ću vidjeti djevojčicu. Umjesto toga, našao sam se oči u oči s odraslom ženom. Štoviše, s učiteljicom moje kćeri.'' Odmahnuo je glavom. ''Jednostavno ne mogu povjerovati.''
Njegove su oči gledale je u gđicu Cyan kao je vide po prvi put. Promatrale su njenu tamnu kosu koja joj je uokvirivala uplašeno lice, sivi svileni šal prošaran poput mramora koji joj je grlio vrat, crnu košulju, tamno sive hlače i crne rukavice koje su joj pokrile ruke i ožiljke na njima.
''Kako je ovo moguće?'' pitao je. ''Kako ste pobjegli? Kamo ste otišli? Kako ste dospjeli ovamo?''
Sva sam ta pitanja i sama željela postaviti.
YOU ARE READING
Zov vode (DOVRŠENA)
FantasyPostoji cijeli svijet koji Azora tek mora otkriti. To je naš svijet. Vremena su se promijenila, ljudi su se promijenili i negdje usput zaboravili na magične rase, natjeravši ih da sakriju svoje postojanje. Azora potječe iz jedne od tih skrivenih ras...
