Zov vode (DOVRŠENA)

13. PRIČA ZA PRIČU

Sve sam mu rekla. Mathias je sada znao cijelu priču i ja sam strpljivo čekala da čujem što će reći.

''Pa, pretpostavljam da vukodlakov ugriz nije najgore što ti se može dogoditi'', nije bila izjava koju sam očekivala.

Iz nekog razloga nasmiješio mi se. I ja sam se nasmiješila.

''Kako je to? Kada te ugrize vukodlak?'' pitala sam ohrabrena njegovim osmijehom.

''Usrano'', odvratio je sliježući ramenima.

''Čovjek koji je bio ovdje na danu roditelja, je li on tvoj pravi otac? Ili je on onaj koji te ugrizao?'' Malo sam se opustila i dio napetosti koju sam osjećala u tijelu nestao je.

''Da. To je odgovor na oba tvoja pitanja'', odgovorio je. Nestao je osmjeh s njegova lica, a glava mu se pognula, kao da je neka sjena pala na nj.

''Oh, to je stvarno...'' riječi su mi izmakle.

''...usrano'', dovršio je rečenicu umjesto mene.

''Hoćeš li mi reći kako se to dogodilo?'' pitala sam ga dok su moje širom otvorene oči pozorno gledale u njega.

''Mislim da neću'', odvratio je. Pogledao je kroz prozor, kao da mu se nešto tamo vani činilo daleko zanimljivije od našeg razgovora.

Nisam bila spremna samo tako odustati. ''Ja sam tebi rekla moju priču. Bilo bi fer da i ti meni kažeš svoju. Znaš, priča za priču.''

Pogledao je u mene, gledao me tako u tišini neko vrijeme, a potom je rekao: ''Bili smo normalna ljudska obitelj, a onda jednog dana to više nismo bili. Kratko i jasno.''

''A, ne! Morat ćeš se potruditi više od toga. Nakon što sam ja istresla svoju dušu pred tebe, morat ćeš se potruditi znatno više od toga.'' Gledala sam ravno u njega, odbijajući dopustiti da me njegov pogled ispod spuštenih obrva zastraši.

''Ne bih znao gdje početi'', rekao je i okrenuo glavu u stranu.

''Već si započeo. Bili ste normalna ljudska obitelj, a onda...'' potaknula sam ga da nastavi, natjeravši ga da me pogleda.

''A tada je došao petak trinaesti. Kažu da je taj dan nesretan. Nisam vjerovao u to, ali zbog događaja koji su se zbili promijenio sam mišljenje.''

Nikada nisam shvaćala ljudska praznovjerja, a bilo ih je toliko. No, ovo nije bilo ni vrijeme ni mjesto za raspravu o njima. Šutjela sam u nadi da će Mathias nastaviti svoju priču.

''Tog zlokobnog dana, moj otac se vraćao kući iz ureda'', stao je pričati. ''Bila je rana zima, pa su dani bili kratki. Radio je dokasna jer je želio završiti s poslom prije vikenda. Cesta kojom se vozio na putu kući prolazila je kroz malenu šumicu na rubu grada. Tog ju je dana blokiralo srušeno stablo. Moj otac nije imao izbora, morao je stati. Izašao je iz automobila kako bi izbliza pogledao što se dogodilo, te je nazvao službu za održavanje cesta. Kada su stigli, našli su ga pokraj automobila. Ležao je na tlu u lokvi vlastite krvi.''

Nisam mu zamjerila što je odvratio pogled. Znala sam kao je teško kada izgubiš svoje voljene. No, sjetila sam se da je njegov otac bio ovdje na danu roditelja, pa sam upitala: ''Je li bio ozbiljno ozlijeđen?''

Kimnuo je. ''Kada sam ga vidio u bolnici, bio je u nesvijesti. Igla mu je bila zabodena u venu, a iz boce je polako istjecala infuzija. Tihi zvučni signali dolazili su iz uređaja kraj njegova kreveta koji je pratio njegove vitalne znakove. Nije to bio baš lijep prizor za petogodišnjaka, ali bilo je kasno i moja majka nije me imala kome ostaviti, pa me povela sa sobom.''

''Sigurno ti je bilo grozno'', rekla sam dok su mi um preplavljivale slike bolničkih soba čiji sam stanovnik jednom bila i sama. ''Što se dogodilo nakon toga?'' upitala sam kada je postalo očito da Mathias neće sâm nastaviti.