Zov vode (DOVRŠENA)

47. SLOMLJENO POVJERENJE

Ured ravnatelja zapao je u tišinu. Gđica Cyan stajala je leđima okrenuta prozoru, u rukama stišćući svoj svileni šal. Suzne su joj oči bile uprte u daljinu, a ožiljci koje je do maloprije sakrivao šal, bili su izloženi našim pogledima.

''Jesu li to...'' Doktor Kasian gledao je u nabrekline na vratu gđice Cyan poput djeteta koje nastoji proniknuti mađioničarski trik.

''Škrge'', prošaptala je profesorica Cyan.

Doktor Kasian uzdahnuo je u čuđenju. ''Škrge'', ponovio je.

''Zato mislim da joj možete pomoći'', rekla sam dok sam molećivo gledala u njega. Da sam imala samo jednu želju, poželjela bih da joj vrati njen stari život.

Približio joj se za nekoliko koraka. ''Škrge'', rekao je još jednom. Činilo se da mu se oči ne mogu odvojiti od vrata moje učiteljice. ''Mogu li?'' upitao je podigavši polagano jednu ruku prema uplašenoj gđici Cyan. Zaustavio ju je na pola puta, čekajući njeno dopuštenje da joj dotakne kožu.

Profesorica Cyan progutala je kao da joj je u grlu zapela knedla. ''Pretpostavljam da možete'', tiho je rekla.

Zadrhtala je kada su prsti doktora Kasiana dotakli njenu kožu.

''Mislim da bismo im trebali dati malo privatnosti'', rekao je gospodin August gledajući u mene.

Kimnula sam, te smo potiho pošli prema vratima i izašli u hodnik.

''Diskrecija'', rekao je nakon što je za nama zatvorio vrata svog ureda.

''Diskrecija'', složila sam se i osmjehnula se.

Njegovo je lice ostalo ozbiljno, no mogla sam naslutiti da se osmijeh krije tik ispod površine. Okrenuo se i udaljio od mene, krenuvši niz prazan hodnik na prvom katu. Ja sam gurnula ruke u džepove i uputila se prema stepeništu koje je vodilo do prizemlja. U džepovima sam prekrižila prste, nadajući se da posjet doktora Kasiana neće biti uzaludan.

Prije nego su mi stopala dotakla dno stepenica, ugledala sam vukodlaka. Njegove su me oči gledale ispod spuštenih obrva, pogled koji mi je bio veoma dobro poznat. Opet je bio ljutit.

Baš kada sam duboko udahnula, pripremajući se da zakoračim s posljednje stepenice i suočim se s loše raspoloženi Mathiasom, nečiji me glas zaustavio.

''Trebala bi ga se kloniti'', glas je rekao. ''Ne sviđa mi se način na koji te gleda.''

Okrenula sam glavu udesno, prema izvoru glasa. Tamo, sjedeći na klupi ispred zida, bio je Harper. Ispod svijetlosmeđih kovrča, njegovo je čelo bilo naborano. Pokraj njega, oslonjena na klupu, bila je njegova štaka.

''Oh, nisam te primijetila'', rekla sam i dopustila rubovima usana da se razvuku u lagani osmijeh. ''Ne brini za mene. Bit će sve u redu.''

''Ne znam baš'', odvratio je Harper. ''Stoji tamo i bulji u ta vrata sve otkada ste ti i Ardein otac ušli u ravnateljev ured.

Oslonila sam laktove na rukohvat stepeništa. ''Jesi li ga držao na oku svo to vrijeme?''

''Nisam ga baš držao na oku. Samo sam...'' Spustio je glavu i zagledao se u sive pločice kao da će tamo naći nastavak rečenice. Nakon trenutka tišine, podigao je pogled i rekao: ''On je vukodlak. Kada se u nešto zagleda na taj način, to nikako ne može biti dobar znak.''

Nisam se mogla usprotiviti toj logici. Ali to je bio Mathias. Poznavala sam Mathiasa. Vjerovala sam mu.

Vani, sunce se pokušavalo probiti kroz oblake iako je kišica još uvijek sipila. Na danjoj svjetlosti, Mathiasova vučja strana bila je pod kontrolom. Na danjoj svjetlosti, moglo se imati povjerenja u njega.