Zov vode (DOVRŠENA)

10. POGREŠKA

Izjava gospodina Augusta ostavila me bez riječi. On je ljudsko biće? Nikada to ne bih pomislila.

''Nisam zaboravio da ste ljudsko biće'', Mathias je odgovorio na postavljeno mu pitanje. ''Samo sam prestao razmišljati o vama kao o jednome od njih.''

''Zar onda ne bi mogao prestati razmišljati o Azorinim roditeljima kao o jednima od njih?'' gospodin August je pitao umirujućim glasom.

''Ne znam'', Mathias je odvratio pognute glave i pogleda prikovanog za parket. Ruke je gurnuo duboko u džepove svoje crne sportske majice.

''To nije dovoljno dobro. Možeš li ili ne možeš?'' ravnatelj nije prihvaćao polovičan odgovor.

''To nije isto!'' Mathias je gospodinu Augustu uputio samo kratki pogled svojih tamnih očiju. ''Vi ste dio ovog svijeta toliko godina. Vama mogu vjerovati.''

Gospodin August pristupio je Mathiasu. Položio je dlan na njegovo rame, natjeravši ga da podigne oči. ''Tada dokaži da mi vjeruješ. Nikada ne bih dopustio da itko naudi bilo kome od mojih učenika. Moraš to znati. A što se tiče Azorinih roditelja, imao sam ih prilike malo bolje upoznati. Oni su dobri ljudi.''

Mathias je opet pognuo glavu. Kost donje vilice micala se ispod njegove kože. Kao da je osjetio moj pogled, virnuo je u mom smjeru. Odmah sam okrenula glavu.

Gospodin August prišao je svom stolu. Ostao je ispred njega, ali prste je oslonio na njegovu površinu. Tako smo oboje bili u dosegu njegovih očiju boje čokolade. ''Sviđalo se to vama ili ne, oboje ste učenici u ovoj školi i to se neće skoro promijeniti. Za tebe, Mathiase, to znači da ćeš prestati zastrašivati Azoru. Održat ćeš obećanje koje si mi dao.''

''U redu'', Mathias je promumljao pognute glave, izbjegavajući bilo kakav kontakt očima.

''I mislim da Azori duguješ ispriku.''

Mathias je prvo pogledao u gospodina Augusta, a zatim u mene. Obrve su mu bile spuštene, a usne stisnute.

''Dakle'', naš ga je ravnatelj potaknuo.

Mathias je izvukao ruke iz džepova majice i prekrižio ih. ''Oprosti'', rekao je jedva pomičući usne.

''A sada reci kao da to zaista i misliš.'' Gospodin August nije mu dao da se izvuče. Da barem nisam morala biti tamo. Ako je vukodlaku do sada bilo teško podnijeti me, ova situacija to neće promijeniti. Ali, ravnatelju nisam mogla proturječiti.

Mathias se natjerao da pogleda u mene i razgovjetnije rekao: ''Oprosti.''

''Sada se možeš vratiti na nastavu'', rekao je gospodin August i Mathias je istog trena napustio njegov ured.

Ja nisam slijedila njegov primjer.

Primijetivši me kako i dalje stojim na istom mjestu, gospodin August je rekao: ''Pretpostavljam da imaš pitanja za mene.''

Vrlo pronicljivo. Imala sam pitanja. Plivala su mi kroz um poput plove riba.

''Mislila sam da je ovo škola za skrivene rase. Kako čovjek može biti dio nje? I još k tome ravnatelj?'' upitala sam s iznenađenjem na licu.

''Dopusti mi da ti odgovorim protupitanjem: Tko bi bio bolja poveznica između skrivenih rasa i ljudskih bića od drugog ljudskog bića? Pogotovo ako to ljudsko biće razumije i prihvaća da je ovaj svijet mnogo više od onoga što je oku vidljivo.''

 Malo sam promislila o njegovim riječima. Nikada se nisam zapitala koje bi rase on mogao biti, no bilo je nečeg u njegovoj pojavi što se jednostavno nije slagalo s mojom predodžbom ljudskih bića. ''Da, pretpostavljam da ste u pravu što se toga tiče'', rekla sam. ''Ali ipak, kako vi možete biti samo čovjek?''