Zov vode (DOVRŠENA)

11. STJERANA U KUT

Još jedan susret s Mathiasom ostavio me bez riječi. Nekako sam uspjela prisiliti vlastite noge da se pokrenu i odnesu me do stola za koji sam sjela, poželjevši da nestanem. Napravila si pogrešku. Tako je rekao. Skupu pogrešku.

Iako su mi misli protjecale kroz um poput rijeke koja juri u zagrljaj mora, nisam mogla izustiti smislenu rečenicu. Opal nije imala takvih problema.

''To je bila prijetnja!'' rekla je tiho, ali ljutito. ''Taj tip ti prijeti! Trebala bih poći za njim i reći mu što ga ide! I bih... da nije tako velik i zastrašujuć.''

Osvrnula se oko sebe i lice joj je odjednom ozario osmijeh. Tamo, pokraj prozora, ravnatelj August bio je zadubljen u razgovor s profesorom Fortiusom.

''Možda mu ja ne mogu dati ono što zaslužuje, ali postoji netko tko može'', rekla je Opal. Već je krenula ustajati kada ju je Nia povukla natrag na stolicu.

''Želiš li privući pažnju cijele blagovaonice?'' šapnula je.

Nagnula sam se preko stola. ''Prekinite, obje. Ja sam bila kriva. Nisam bila dovoljno pažljiva.''

''Prestani se kriviti za sve'', usprotivila se Opal. ''Nisi ti kriva što se netko ponaša poput konjske... stražnje strane. Bila sam tamo, sjećaš se? Samo si hodala. Od kad je to grijeh?''

''U ovome se moram složiti s Opal', rekla je Nia.

''Hvala!'' Opal je pogledala Niu i ustala. ''Sredit ću ja to.''

Nia ju je zgrabila za ruku. ''Ne tako brzo, malena Opal. Za ovo će biti potrebna suptilnost. To je nešto što tebi očajno nedostaje.''

''Ne zovi me malenom, ti prerasla palčice!'' Opal je izvukla ruku iz njenog zahvata dok su joj oči ispaljivale otrovne strelice u smjeru plavokose vile koja se usudila ne samo zgrabiti je, već je uz to i uvrijediti.

''Više ništa ne moram dodati'', Nia je odvratila i ostavila nas. Kao da je klizila kroz gomilu, samo tren kasnije našla se kraj ravnatelja. Bez zaustavljanja, šapnula mu je nešto u prolazu. Elegantno izbjegavajući druge učenike, vratila se k nama. Malo njene gracioznosti i meni bi dobro došlo ranije tog dana. Možda bi me poštedjelo cijele ove situacije u kojoj sam se našla.

''Učinjeno je'', rekla je kroz osmijeh.

''Što si mu rekla?'' pitala sam sa strahom u glasu.

''Samo sam natuknula da nisu svi problemi riješeni, da su neki od njih samo bili privremeno gurnuti pod tepih, te da je taj tepih sada netko odnio na čišćenje.''

''Što!?'' Opal je viknula. Nakon što sam je gurnula ramenom, stišala je glas. ''Kako da bilo što razabere iz te zbrke od riječi? On je samo čovjek, znaš'', dodala je šapatom. Zbog tih riječi ponovo sam je gurnula ramenom. Tu informaciju sam s njom podijelila u povjerenju, nadala sam se da će je zadržati za sebe.

''O, razabrao je on što je trebao razabrati, vjeruj mi.'' Njene oči boje ljetnog neba zasjale su kada ih je dodirnuo njen nakrivljen smiješak. ''Bez obzira na svoje ljudsko podrijetlo, on je veoma intuitivna osoba."

Njegovo 'ljudsko podrijetlo' bilo je novost samo meni i Opal, kako se činilo. Virnula sam prema njemu i profesoru Fortiusu. Naš učitelj tjelesne i zdravstvene kulture nadvisivao je ravnatelja za čitavu glavu. Malko se pognuo dok su razgovarali. Nije bilo teško primijetiti da su našli novu temu razgovora. Bilo je gotovo nemoguće ignorirati njihove poglede koje su povremeno upućivali u našem smjeru. Činilo se da je Nia, na kraju krajeva, ipak s pravom bila samouvjerena.

Nakon neobično tihog ručka, otišle smo u učionicu gđice Cyan, ali tek što sam sjela, profesor Fortius pokucao je na vrata. Tražio je mene. Želio je sa mnom popričati nasamo. Nisam imala drugog izbora do slijediti ga.