Postoji cijeli svijet koji Azora tek mora otkriti. To je naš svijet.
Vremena su se promijenila, ljudi su se promijenili i negdje usput zaboravili na magične rase, natjeravši ih da sakriju svoje postojanje.
Azora potječe iz jedne od tih skrivenih ras...
Profesorica Cyan podigla je bradu i odgovorila vlastitim protupitanjima. ''Hoćete li njima prenijeti te informacije? Onima koji su mi učinili sve ovo?''
''Ne'', odvratio je. ''Oni više nisu među živima. Nitko od njih. Kada sam provodio istraživanja za potrebe knjige na kojoj sam radio, saznao sam da su dvojica od tih liječnika umrla prirodnom smrću, jedan je poginuo u prometnoj nesreći, a jedan je izvršio samoubojstvo nakon što je saznao da boluje od neizlječive bolesti.''
Profesorica Cyan pogledala je u gosp. Augusta. Izdahnula je kao da je već godinama zadržavala dah. Mogla sam je shvatiti. Oni kojih se toliko bojala, od kojih je strepila, više joj nisu mogli nauditi.
''Sve je u redu, Iris'', ravnatelj je rekao da je umiri. ''Slobodni ste.''
''Upravo tako'', doktor Kasian je potvrdio. ''Obećao sam Azori da ću sve što saznam zadržati za sebe, a sada to isto obećavam i vama.''
''Što je rečeno u ovom uredu, ostaje u ovom uredu'', nadovezala sam se.
Profesorica Cyan razmijenila je još jedan pogled s gospodinom Augustom. Samo je jednom kimnuo, no to je bilo dovoljno da joj ulije onoliko hrabrosti koliko joj je nedostajalo.
''Zaboravili su zaključati vrata'', započela je bez da je bilo koga od nas pogledala u lice. ''Taj jedan jedini put, netko je ostavio vrata mog zatvora otključana. Čekala sam dok su vani koraci zamrli. Postalo je veoma tiho. Prošla je cijela vječnost prije nego sam uistinu otvorila vrata. Bojala sam se da će se pojaviti onog trena kada mi oči ugledaju svijet izvan moje ćelije. Ali nisu došli. Stajala sam na pragu, držeći vrata samo napola otvorenima, čekajući. Nitko nije došao.
Usudila sam se zakoračiti van. U tom trenutku, jedino što sam željela bilo je izbliza pogledati polje irisa koje sam nebrojeno puta promatrala s prozora svoje ćelije. Potrčala sam. Noge su me nosile prema plavim cvjetovima. Izdaleka su se činili divnima, ali izbliza me njihova ljepota ostavila bez daha. Pala sam na koljena i pasla oči na silnoj ljepoti, prisjećajući se svog podvodnog doma. Odjednom, preplavio me strah. Shvatila sam da više nikada neću vidjeti svoj dom. Oni mi to neće dopustiti.''
Zašutjela je. Prisjećanje na prošlost zacijelo je na površinu prizvalo neugodne osjećaje. Sjela je na tamnocrveni naslonjač, te se obgrlila rukama. Gosp. August položio joj je jedan svoj dlan na rame. Kada je pogledala u njega, oči su joj bile ispunjene suzama.
Prečesto sam svjedočila teškim trenucima u njenoj bliskoj prošlosti. Iskreno sam se ponadala da doktor Kasian nije došao uzalud. Bilo je vrijeme da se u njen tmuran život unese malo svjetla.
Nekoliko je puta trepnula, a zatim je pogledala u doktora Kasiana te nastavila: ''Okrenula sam se da promotrim svijet izvan oceana. Moj maleni betonski zatvor stajao je sam. U daljini sam zapazila svjetla grada. Nisam imala nikakvu želju njih vidjeti izbliza. Nisam imala želju vidjeti nikoga od onih koji su me tamo zatočili.
S druge strane polja irisa bila je šuma. Nikada ranije nisam vidjela uspravno drveće. Ponekad bi komad drveta plutao nošen valovima, ali ti su komadi bili mrtvi. Živo drveće bila mi je nepoznanica. Potrčala sam, putem se ispričavajući cvijeću čije sam glavice lomila. Šuma me prigrlila. Njoj nije bilo važno tko sam, koje sam rase, ni kako sam se tamo stvorila.
Nastavila sam trčati. Bila sam iscrpljena, gladna i žedna, no nastavila sam trčati. Želja da pobjegnem bila je jača. Već se smračilo kada su me našli. Nečiji dlan mi je prekrio usta, a snažan stisak obuhvatio mi ruku, onemogućivši mi bijeg. Bila sam spremna na najgore. Netko bi pomislio da je to smrt, ali ne u mom slučaju. Za mene, najgore čega sam se mogla sjetiti bilo je eksperimentiranje, sa mnom kao testnim subjektom.''
Zadrhtala je. Pognula je glavu i prekrila svoja usta rukom u rukavici. Prisjetivši se ožiljaka koje sam vidjela na njoj, bilo mi je sasvim jasno zašto te uspomene tako snažno djeluju na nju.
''Možda biste se trebali malo odmoriti'', predložila sam, pokušavajući je zaštititi od daljnje patnje.
''Ne. Moram završiti. Dok još imam trunku hrabrosti u sebi'', rekla je i po prvi put pogledala doktora Kasiana ravno u oči. Uzdahnula je i nastavila. ''Bilo je i drugih poput mene. Ne Aquantiena, već drugih rasa. Pojedinaca koji su bili oteti u ime znanosti. Svi su nalikovali ljudima, pa ipak nitko od njih nije bio ljudsko biće. Oni su bili predstavnici preživjelih.
Odveli su me daleko od tog prokletog mjesta. Dali su mi novi dom. Postali su moji učitelji, moja nova obitelj na neki način. Podučili su me vještinama koje su mi omogućile da postanem dio ljudskog svijeta, a kada sam bila spremna, dali su mi novi identitet. Postala sam Iris Cyan, učiteljica u školi za skrivene rase. Više od tri desetljeća izbjegavala sa ocean. Toliko sam se trudila zaboraviti da je moj dom nekoć bio ispod valova.''
Zastala je. Njene su suzne oči susrele moje. ''Zbog tebe sam ga se ponovo sjetila.''
Oops! Ang larawang ito ay hindi sumusunod sa aming mga alituntunin sa nilalaman. Upang magpatuloy sa pag-publish, subukan itong alisin o mag-upload ng bago.
Hvala vam što čitate. Lijepo je znati da moja priča ima svoju publiku.
Posebno bih se željela zahvaliti čitateljici kojoj se Zov vode svidio toliko da je odlučila glasovati za nj. HVALA ti IvanaSimic2!
Slobodno ostavite komentar, recite mi što mislite.
Ako vam se poglavlje dopalo, poklonite mu jednu zvjezdicu.
