Postoji cijeli svijet koji Azora tek mora otkriti. To je naš svijet.
Vremena su se promijenila, ljudi su se promijenili i negdje usput zaboravili na magične rase, natjeravši ih da sakriju svoje postojanje.
Azora potječe iz jedne od tih skrivenih ras...
''I sada te zanima koju ocjenu sam ti dala. Ne brini, dobila si peticu. Sada možeš otići.'' Opet me samo okrznula pogledom.
''Ali, profesorice Cyan, plakali ste i ja sam mislila da je to zbog moje priče. Možda sam napisala nešto što nisam smjela.''
''Ne budi smiješna! Nisam plakala. Samo sam se osjećala pomalo loše, to je sve. Hvala ti na brizi, no ona je zaista nepotrebna. Ja sam dobro, a ti bi trebala otići'', rekla je, rukom pokazujući vrata.
''U redu'', odvratila sam, iako nisam bila potpuno uvjerena. Nije mi promaklo da ni jednom nije pogledala u mene otkada sam ušla u učionicu. Ne uistinu.
Ostala sam stajati na mjestu. Nisam se micala, prisiljavajući je da me pogleda. Kada je to učinila, primijetila sam da su joj oči suzne.
''Rekla sam ti da možeš ići'', ponovila je još jednom.
''Oprostite, profesorice Cyan. Ako vas nešto muči, želim vam pomoći. Pogotovo ako sam ja razlog zbog kojeg plačete.''
''Ne plačem'', rekla je, ali je jedna izdajnička suza kliznula je niz njen obraz. Obrisala ju je brzim pokretom ruke.
''Je li to zbog moje priče? Jeste li je čuli već ranije? Je li ona više od legende?'' morala sam saznati.
''Nema to nikakve veze s tvojom pričom. To je samo priča, ništa više. A moje osobne stvari nisu tvoja briga'', rekla je i rukom pokazala prema vratima. Htjela je da odem.
Iako mi je u grlu bila knedla, morala sam joj reći još jednu stvar. ''Jedan mi je prijatelj rekao da su sve legende zapravo samo priče, a priča o izgubljenoj princezi živi u sjećanju mog naroda već jako dugo. Većina Aquantiena vjeruje da se to stvarno dogodilo, vjeruju da je istinita.''
''Što time želiš reći?'' pitala je. Čula sam da joj glas podrhtava.
''Samo sam pomislila da...'' Što? Što sam pomislila? Da je profesorica Cyan bila toliko dirnuta da je zaplakala? Glupost. Ako je naši daemoni nisu rasplakali, zašto bi moja priča imala takav utjecaj na nju? Stoga sam samo rekla: ''Ništa. Nema veze.''
''Mislim da bi sada stvarno trebala otići.'' Ustala je, te mi okrenula leđa, posvetivši se vraćanju knjiga na policu iza stola.
Naš razgovor je završio, te je postalo više nego očito da sam ostala predugo i da ovdje više nisam dobrodošla. Kad bolje razmislim, gđica Cyan nije mi ni poželjela dobrodošlicu.
Izašla sam iz njene učionice sa još više pitanja nego što sam ih imala kada sam ušla. Toliko o nadi da ću tu pronaći odgovore.
Vidno uznemirena, vratila sam se u svoju sobu gdje sam našla Opal i Ardeu. Moja prijateljica patuljčica je bila zauzeta preslagivanjem kamenja u svojoj kolekciji, a vilenica je pisala zadaću. Obje su prekinule s poslom čim sam zatvorila vrata iza sebe.
''I? Je li ti dala lošu ocjenu?'' Opal je upitala, pogrešno tumačeći izraz na mom licu.
''Ne, nije mi dala lošu ocjenu'', odgovorila sam, te sjela na svoj krevet. ''Opet je plakala. Spomenula sam svoju priču i oči su joj se opet ispunile suzama. Uvjeravala me da to nije zbog moje priče, ali imam neki osjećaj da ipak je.''
''Jesi li sigurna?'' upitala je Ardea. ''Profesorica Cyan sigurno neće svoje probleme povjeravati učenicima. Ipak su i učitelji samo osobe, baš poput svih ostalih.''
''Vjerojatno si u pravu. Ali nekako sam se ponadala da je priča o princezi nešto više od obične pripovijetke.''
''Naravno da je više od pripovijetke!'' uključila se Opal. ''Uzmi Rubiona za primjer. Misliš li da je on bio samo legenda? Ne! On je bio itekako stvaran! I napravio je sve ono što sam spomenula u svojoj priči, od tumaranja pustopoljinama, preko otvaranja prolaza do napuštenog rudnika i pronalaženja najcjenjenijeg blaga moje rase. A ako je Rubion bio stvaran, zašto bi tvoja princeza bila samo legenda?''
Pitanje za pitanjem rađalo se u mom umu, ali prije nego sam bilo koje izrekla naglas, Ardea se uključila u razgovor.
''Ono što nisi uzela u obzir'', rekla je, ''je činjenica da se legende nerijetko izmijene protokom vremena. Kukavica može postati junak, a junak može postati zlikovac.''
''Želiš li reći da je Rubion bio kukavica?'' Opal je Ardeinu izjavu shvatila kao uvredu, a to je bilo nešto preko čega nije mogla prijeći olako.
''Ne kažem da je bio kukavica. Samo želim reći da vrijeme može sve promijeniti'', rekla je pomirljivim tonom koji na Opal nije imao nikakvog učinka.
''Znaš, Ardea, mrzim kada to radiš! Misliš da nešto objašnjavaš, ali u stvari to ne činiš!'' Opal je bila raspaljena. ''Hej, kamo ideš?'' dodala je nakon što je primijetila da sam ustala i uputila se prema vratima.
''Idem prošetati'', odgovorila sam. ''Vas dvije ste me uspješno zbunile i treba mi malo samoće.''
''Hoćeš li da pođem s tobom?'' Opal je pitala znatno mirnijim tonom.
''Malo samoće znači da želi biti sama'', Ardea je ponudila objašnjenje. Nadala sam se da time nije dolijala ulje u vatru.
''Znala sam to!'' Opal je uskliknula. Vatra je dobila svoje ulje.
''Samo ti je jezik bio brži od uma'', dodala sam i stupila u prazan hodnik.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Hvala svima koji su pročitali i ovo, 21. poglavlje Zova vode.
Ovo sam poglavlje odlučila posvetiti nekome tko me obasuo glasovima jednog sasvim običnog dana, učinivši time taj dan poseban za mene i ovu moju priču. I zato, HVALA TI, @_patt_21 !
A ako se priča dopala još nekome od vas, dragi moji čitatelji, dajte joj svoj glas. 💙
