Postoji cijeli svijet koji Azora tek mora otkriti. To je naš svijet.
Vremena su se promijenila, ljudi su se promijenili i negdje usput zaboravili na magične rase, natjeravši ih da sakriju svoje postojanje.
Azora potječe iz jedne od tih skrivenih ras...
Pokraj Nie, Lissina olovka vođena njenom rukom, žurno se kretala površinom papira ispisujući riječi, no slova su bila daleko presitna da bih mogla razabrati što je napisala.
Harper, dečko u invalidskim kolicima, sjedio je kraj Opal, s njene lijeve strane, pa sam mogla vidjeti i stranicu njegove bilježnice. Umjesto slovima i riječima, ispunio ju je notama zbog čega je nalikovala notnom zapisu. On je bio jedini učenik u našem razredu koji se veselio predavanjima profesora Ariana više od mene.
Mora da je osjetio moj pogled jer je podigao glavu i nasmiješio se. On je uvijek bio ljubazan prema meni. Bilo mi je žao što je završio u invalidskim kolicima. Toliko puta sam poželjela reći mu nešto utješno, no pokazalo se da je pronalaženje pravih riječi bilo teže no što sam mislila. Makar, moram priznati da se on vrlo dobro nosio sa situacijom u kojoj se našao. Ni jedan dan nije prošao bez njegova smijeha.
Nasmiješila sam se i ja njemu, te pogledala na suprotnu stranu stola. Tamo su sjedile vilenice. Bile su usredotočene na gđicu Cyan, ali Ardea je pogledala u mene, te se osmjehnula.
Meni je svaki trag smiješka nestao s lica čim sam primijetila izraze na licima Maxa i Lea. Nakon što su saznali koliko brza mogu biti u vodi, nisu me gledali dobronamjerno. Djevojka gotovo upola niža od njih bila je bolja u nečemu. To mora da je bio težak udarac za njihov orkovski ponos.
Mnogi su učenici još uvijek nešto zapisivali. Pomislila sam da bih i ja trebala činiti to isto, ali nisam znala gdje započeti, pa sam jednostavno prepisala naslov s ploče u nadi da će inspiracija doći sama od sebe.
Zvono je označilo kraj sata i donijelo ono poznato komešanje učenika koji su bili spremni napustiti učionicu, jedan za drugim. Ja sam ostala kako bih se gđici Cyan ispričala za kašnjenje.
''Ne brini za to'', rekla je. ''Gospodin August već te ispričao.''
''Je li?'' Naravno da je. Nakon što me poslao u ralje zvijeri, to je bilo najmanje što je mogao učiniti, ali nisam mu namjeravala zamjerati zbog toga, budući da je na kraju krajeva, taj pristup upalio.
''Profesorice Cyan, nisam sigurna da razumijem što točno trebam napisati u ovoj zadaći, pa sam htjela pitati...'' Nisam dobila priliku završiti rečenicu jer me gđica. Cyan presjekla.
''Detaljne upute sam vam pripremila u pisanom obliku. Opal je uzela list za tebe. Prouči ga temeljito, pa mi se onda javi ako ćeš imati još kakvih pitanja.'' Ton njena glasa nije ostavio prostora za daljnju raspravu, pa sam joj zahvalila i okrenula se s namjerom da odem iz učionice. Zaustavilo me njeno pitanje. ''Kakva je situacija između tebe i Mathiasa sada?''
To je bilo prvo osobno pitanje koje je ikada postavila u našem razredu.
''Mislim da će biti u redu'', rekla sam.
''Nadam se da hoće'', odvratila je. Zatim je vratila svoju pozornost na papire pred njom i time je naš kratak razgovor završio.
Izlazeći iz njene učionice, vidjela sam Opal, Ardeu i Niu kako stoje na hodniku. Požurila sam do njih.
''Gdje si tako dugo?'' Opal je ispalila pitanje. ''Umiremo od znatiželje. Što se dogodilo? Je li profesor Fortius nasjeckao onog huligana na malene komadiće?''
''Nitko nije nikoga nasjeckao na malene komadiće. Ravnatelj je samo želio da porazgovaram s Mathiasom. Nasamo.''
''Nasamo!?'' Opaline oči prijetile su da će iskočiti iz očnih duplji.
''Stišaj se'', upozorila ju je Ardea, a potom je pogledala u mene. ''Mislim da će nam biti potrebno malo detaljnije objašnjenje.''
''Uredio je da i Mathias i ja dođemo u ured profesora Fortiusa, a potom nas je ostavio tamo da porazgovaramo. Profesor Fortius je zaključao vrata i morali smo ostati tamo sve dok nismo riješili svoje probleme.''
''Zaključao te s vučkom?!'' Opal se raspalila. ''Mogao te ubiti! Sretna si što si živa, Azora.''
''Prilično sam sigurna da je gospodin August rekao profesoru Fortiusu da ne dopusti da dođe do toga'', rekla sam da je umirim.
''Je li upalilo?'' Ardea je upitala. Vidjela sam joj brigu na licu.
''Valjda. Razgovarali smo. Sada ga bolje razumijem. Nadam se da i on bolje razumije mene.''
''Što ti je rekao?'' Ovaj put je Nia bila znatiželjna.
''To vam ne mogu reći. Što se dogodilo u uredu profesora Fortiusa, ostaje u uredu profesora Fortiusa.''
Odjednom sam se našla oči u oči s tri razočarana lica.
Йой! Нажаль, це зображення не відповідає нашим правилам. Щоб продовжити публікацію, будь ласка, видаліть його або завантажте інше.
Hvala ti! Da, tebi, jer čitaš moju priču.
Ostavi komentar, podijeli svoje mišljenje...
Ako ti se priča sviđa, ne zaboravi glasovati! 💙
Ovaj put želim zahvaliti nekome tko mi je svojim glasovima davao do znanja da iz tjedna u tjedan čita novoobjavljena poglavlja. I zato, HVALA ti hanzekica01! Hvala ti do neba!
