Postoji cijeli svijet koji Azora tek mora otkriti. To je naš svijet.
Vremena su se promijenila, ljudi su se promijenili i negdje usput zaboravili na magične rase, natjeravši ih da sakriju svoje postojanje.
Azora potječe iz jedne od tih skrivenih ras...
''Takav sam rođen'', gospodin August rekao je sa smiješkom.
Gledajući u njegove tople oči boje čokolade, bila sam ohrabrena da postavim još koje pitanje. ''Ali... kako? Mislim, čini mi se da ste vi nekako... više od običnog čovjeka. Jeste li sigurni da vam nisu nešto učinili?''
''Ti znaš kako stvari funkcioniraju, zar ne, Azora? Cilj je učiniti druge rase nalik ljudima, a ne obrnuto. Osim toga, po čemu se ja razlikujem od drugih ljudskih bića?'' pitao je stavivši ruke na bokove.
''Ne znam. Nije to zbog toga kako izgledate izvana. Možda... možda su vas promijenili iznutra.'' Još uvijek sam tražila objašnjenje.
''A kako bi to napravili?'' gospodin August je vjerojatno bio jedna od najstrpljivijih osoba koje sam ikada upoznala. Mogao je komotno dio svog strpljenja posuditi profesoru Fortiusu. Njemu bi ono itekako dobro došlo.
Nisam podijelila s njim svoja razmišljanja. Umjesto toga, podijelila sam s njim svoje pretpostavke. ''Možda je moguće nekoga promijeniti genetičkim inženjeringom. Znate, kada uzmu gene jedne osobe i umetnu ih u gene druge osobe.''
Objašnjenje na zavidnoj razini! Znala sam ponešto o cijelom tom procesu, ali tragično je koliko je to znanje bilo površno.
''To nije moguće. Barem ne kada se radi o kombiniranju ljudskih gena i gena skrivenih rasa. Postoje i nepisani zakoni o toj temi.''
''I nitko nikada nije pokušao nešto takvo?'' To što nisam znala puno o toj temi, nije značilo da ne bih trebala barem pokušati saznati više.
''Koliko je meni poznato, nije'', gospodin August je odgovorio. U nekoliko je koraka prešao udaljenost od stola do vrata.
''Mislite li da ikada hoće?'' postavila sam još jedno pitanje, uz obećanje samoj sebi da je to zadnje.
''Ne bih znao'', odgovorio je. Otvorio je vrata. To je bio znak da je vrijeme za odlazak.
Polako sam prišla vratima. ''Ja mislim da hoće'', rekla sam prije nego što sam izašla.
° ° ° ° ° ° °
Naredna tri tjedna vratila su moj život u normalu. Glavni razlog tome bila je činjenica da se Mathias držao podalje od mene. ''Ne približavaj mi se'', rekao mi je dan nakon razgovora u uredu gospodina Augusta, a ja sam poslušala njegov savjet. Viđala sam ga povremeno, no on bi tada redovito odvraćao pogled. I ja sam činila isto. Gledali smo se služeći se samo perifernim vidom.
Ali tada se dogodio petak.
Vidjela sam Mathiasa odmah nakon kemije kada sam žurila na svoj sljedeći sat. Morala sam požuriti jer sam zaboravila ponijeti udžbenik, pa sam se vratila u sobu po nj.
Trčala sam hodnikom hada sam primijetila gđicu. Cyan kako hoda u mom smjeru. Znala sam da joj nisam najdraža učenica, pa sam se pomaknula u stranu. Sudaranje s njom zasigurno ne bi promijenilo njen stav prema meni nabolje.
Kada sam protrčala kraj nje, osjetila sam potrebu da joj se ispričam zbog svoje žurbe. Pogledala sam preko ramena i uzviknula: ''Znam da ne smijemo trčati, ali meni se zbilja, zbilja žuri!''
Kada sam okrenula glavu, oči su mi se raširile a usta razjapila. Mathias je bio točno ispred mene, a ja sam shvatila da je sudar neizbježan.
Zaletjela sam se u njega. Istog trena sam se odmaknula nekoliko koraka. ''Oprosti'', izustila sam.
Samo je stajao ispred mene. Tamna boja njegove odjeće savršeno je ocrtavala njegovo raspoloženje. Disanje mu je bilo nepravilno, a pogled usmjeren u nešto u daljini. Usudila sam se baciti samo kratki pogled preko ramena. Nikoga nije bilo. Gđica. Cyan već je zamaknula za ugao, potpuno nesvjesna moje nevolje.
Ponovo sam pogledala u Mathiasa. ''Oprosti'', ponovila sam.
Usmjerio je svoju pažnju na mene. U očima koje su se činile crvenije no što bi trebale, bio je neprirodan sjaj. Pun Mjesec. Sinoć je bio pun Mjesec.
''Pobrini se da mi se više ne približiš'', rekao je, glasa mračna poput njegove odjeće.
Kada je otišao svojim putem, ostala sam sama na hodniku kojim je odjekivalo glasno kucanje mog srca.
Zastala sam na nekoliko trenutaka kako bih se pribrala. Zbog toga sam zakasnila na sat. Profesor Garnet je već počeo s predavanjem, a Opal je upijala svaku riječ. Ne znam ni je li primijetila da sam zakasnila. Voljela je geografiju iz dva razloga. Prvi - profesor Garnet bio je patuljak. Drugi - dijelili su ljubav prema dragom kamenju, zlatu i drugim dragocjenim metalima.
Ali, moja nevolja nije prošla nezapaženo. Nia mi je pružila presavinut papirić. Kada sam ga otvorila, vidjela sam napisano ime s upitnikom: Mathias?
Kimnula sam i Nia više ništa nije pitala. Tek je zvuk zvona koji je označio kraj sata prenuo Opal iz njenog privremenog transa zvanog geografija.
Na putu prema blagovaonici, Nia je samo rekla: ''Reći ćeš mi, zar ne?''
''Reći ćeš joj što?'' Opal je presrela moj odgovor. ''Što ćeš joj reći, Azora? I zašto ćeš reći njoj, a ne meni? A ako si mislila reći i meni, zašto ćeš njoj reći prvoj?''
''Reći ću vam objema za vrijeme ručka, u redu? Samo nađite prazan stol'', prošaptala sam, nastojeći zaustaviti Opalino brbljanje prije nego privuče neželjenu pozornost.
Govorila sam i hodala istovremeno, ne primjećujući osobu koja je izlazila iz blagovaonice.
''Zar ti nisam rekao da me se kloniš?'' pitao je tiho, no meni je bilo kao da mi je netko zakotrljao morskog ježinca površinom gole kože.
''Žao mi je. Samo sam...''
''...počinila grešku'', Mathias je završio moju rečenicu. ''A to bi te moglo skupo stajati'', dodao je prije nego se udaljio.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
10. poglavlje, a ti još uvijek čitaš! Hvala ti puno!
Posebna zahvala svima koji su ostavili divne komentare i onima koji su me glasovanjem poticali da nastavim pisati.
Nastavite pratiti priču želite li saznati više o Azori.
Ako vam se poglavlje dopalo, ostavite svoj komentar i ne zaboravite glasovati. 💙
