Zov vode (DOVRŠENA)

1. MOJ NOVI ŽIVOT

Željezne vratnice nadvisivale su me kad sam stala pred njih s kovčegom u svakoj ruci. U jedan sam spakirala odjeću, u drugi knjige. Tamo gdje sam ranije živjela nismo imali knjige, ali život mi se okrenuo naglavce onog trenutka kada sam postala dio moje nove obitelji. Ostavila sam prošlost iza sebe, zamijenila sve što sam imala, sve što sam bila, za priliku da si stvorim drugačiju budućnost.

Gledala sam u ukrašene vratnice moje nove škole sa strahopoštovanjem. Željezo je bilo svinuto na način koji je podsjećao na vitice, poput onih u biljaka penjačica, a dojam su upotpunjavali i metalni listovi. Čvršće sam stegnula ručke kovčega jer sam u tom trenutku shvatila da povratka više nema. Tog sam dana postala učenica u školi za skrivene rase.

Mojisu me roditelji doveli ovamo dva tjedna ranije kako bi me upisali, stoga samznala točno kamo moram ići, ali nisam odmah ušla. Odlučila sam neko vrijeme promatrati druge učenike koji su pristizali. Na prvi pogled, bili su kao bilo koje drugo ljudsko biće. I ja sam bila takva. Ali znala sam da oni zapravo nisu ljudi. Nisam ni ja. Mi smo drugačiji. Posebni.

Bilo je gotovo nemoguće odrediti kojim su sve rasama pripadali, no svi su imali jednu stvar zajedničku – odluku da žive među ljudima kao jedni od njih. I ja sam donijela istu odluku, te su zato bile potrebne neke preinake na mom tijelu. Neke su bile bolnije od drugih. No na kraju, dobila sam obitelj. To je bilo nešto što nisam imala u svom prijašnjem domu.

Učenici su prolazili kraj mene, neki od njih radoznalo su pogledavali prema meni kao da se pitaju tko sam. Jesu li znali odakle sam došla? Ravnatelj je rekao meni i mojim roditeljima da će zasigurno biti znatiželje s obzirom da ću biti jedina učenica moje rase u cijeloj školi. Štoviše, nikada u školi nisu imali učenika moje rase. Počinjala sam misliti da sam možda trebala zamoliti roditelje da me otprate unutra, ali za to je bilo prekasno; taj brod je otplovio.

Osjećaj topline na mojoj koži natjerao me da podignem pogled prema nebu. Užareno je sunce bilo visoko iznad mene, podsjećajući me da bih trebala ući. Ravnatelju sam se trebala javiti do podneva. Nakon jednog dubokog udaha, bila sam spremna.

A tada je došla ona, žena tek neznatno viša od mene. Bio je topao rujanski dan, no ona je nosila kaputić. Njegov ovratnik bio je navučen tako visoko da je sakrio polovicu njena lica. Na rukama je imala rukavice. Ne onakve kakve ljudi obično nose tijekom zime. Ove su bile znatno tanje, no ipak su bile rukavice, a dan je bio sunčan. To mi se učinilo vrlo čudnim. No, s druge strane, tek sam stigla ovamo. Jesam li ja doista mogla suditi o tome što je ili nije čudno?

Žena je ušla kroz vratnice kao da je to učinila već nebrojeno puta. Kimnula je dvojici učenika koji su je pozdravili, ali nije zastala da porazgovara s njima. Samo je nastavila hodati prema školskoj zgradi.

Kada sam je izgubila iz vida, ušla sam u dvorište škole. S druge strane željeznih vratnica dočekao me najljepši vrt kojeg sam ikada vidjela. Trava je bila žarko zelena, ukrašena tisućama bijelih cvjetića. I leptiri! Kako li su samo bili lijepi! Nismo imali leptire tamo gdje sam ranije živjela, pa sam provela veći dio ljeta u dvorištu mojih roditelja, diveći se tim krilatim čudesima.

Duboko sam udahnula. Možda malo preduboko, budući da sam počela kašljati. Bilo je to samo upozorenje koje mi je uputilo moje vlastito tijelo, podsjetnik da se moram naviknuti na promjene koje su mi učinjene. Postajalo je to lakše iz dana u dan, no svako malo osjetila bih nešto neugodno. Ovaj put to je bio samo kašalj. S time sam se mogla nositi.

Staza me odvela prema školskoj zgradi. Bila je to starija zgrada, no obnovljena je pred desetak godina. Najviše mi se svidio bršljan kojim je bila obrasla njena prednja strana. Zbog njega mi se činilo kao da se približavam šumi kada sam se stala uspinjati širokim stepenicama koje su vodile prema ulaznim vratima.