Petnaesto poglavlje
Nije znala gdje je. Jedino što je mogla vidjeti jest da stoji u mračnom podrumu, mjesečeva svjetlost je sjala kroz velike prozore dajući joj šansu da vidi gdje ide. Glasna muzika i smijanja su se mogla čuti kada se približila velikim vratima na kraju podruma.
Mogla je osjetiti sreću iza vrata. Život bez ikakve krivnje. Život bez patnje, bez mrtvih i najviše od svega... Život bez vragova. Priželjkivala ga je. Divila mu se. Htjela ga je. Samo je htjela svoju slobodu. Osjetiti ono što dugo nije mogla.
Kad je napokon došla do vrata, nije oklijevala ni sekundu i pokušala je primiti kvaku svojim delikatnim, malim dlanovima, ali prije nego što je uopće mogla, vrata su se otvorila i dočekala su je dva muškarca. Nosili su staromodna odijela.
- Gospođice Fairchild, očekivali smo vas.-jedan od njih je kimnuo glavom. Zahvalila im je iako nije znala razlog zašto bi. Pažljivo je koraknula i ušla unutra.
Svijetla su zaslijepila njezine smeđe oči, bili su to veliki lusteri koji su visili u velikoj plesnoj dvorani. Svi ljudi su zbog svijetla dobili poseban sjaj. I sve je to upila u sebe.
Nosila je predivnu, dugu, zlatnu haljinu završenu sa srebrom i perlama. Njezini pramenovi kose su bili zavezani, a ostala kosa je pada preko njezinih ramena.
Primijetila je da je nosila zlatnu ogrlicu oko njezinog blijedog vrata. Na rukama je nosila visoke svilene bijele rukavice i zlatnu narukvicu oko desnog dlana. Znala je da je viša zbog štikli.
Ljudi su bili pobrkani svugdje, svatko u svojim grupama, pričali su o tko zna o čemu. Svi su ju pozdravili sa "gospođice Fairchild", i kako je bila gostoljubiva, pozdravila je i ona njih. Bilo je to samo "drago mi vas je upoznati" pošto nije znala nikoga.
Njezine oči su pale na plesni podij. Par je ljudi plesalo predivni valcer, dok su se drugi okupili oko njih i gledali divnu igru ljubavi. Žene su letile po podiju kao dragocjeni labudovi, dok su ih muškarci vodili kao prava gospoda.
Muzika, popraćena staromodnim bendom u kutu, zvučila je kao raj i uklopila se savršeno u ples. Na svim licima je bio smiješak pa je mogla reći da su se svi dobro zabavljali.
Kada je sve pohvatala, maknula se sa podija i pridružila ostalim gledačima. Gledala je vrlo pažljivo u parove. Njihova ljepota je bila besprijekorna. Bez prištića, bez bora, slojevima kozmetike koja bi prekrivala njihova lica.
Dirale su ih ruke boga. Svatko u ovoj sobi je bio istiniti dio umjetnine. Osjećala se kao da ne priprada ovdje. Nije bila lijepa. Nije bila pametna. Nije bila voljena. Nije bila ništa po njenom mišljenju.
- Nikad nisam mislio da ću vidjeti definiciju ljepote svojim vlastitim očima. Nadam se da me ne varaju.
Riječi su bile izgovorene mekanim, toplim glasom. Glas koji je dolazio od anđela je stajao iza nje. Okrenula se i vidjela ga, jednog od najljepših muškaraca koje je ikada upoznala u svojem životu. Visoki, mišićavi muškarac koji je nosio predivno crno odijelo.
Njegove čokoladno smeđe oči su se upile u njezine. Lice mu je bilo prekriveno crnom otmjenom maskom i imao je predivnu tamnu kosu. Da ne zaboravimo i predivne crte čeljusti koje je posjedovao što ga je činilo još perfektnijim.
- Glasine su istinite. Zaista jeste djelo majstora. - anđeo ispred nje je progovorio. Uzbuđenje se javilo u njoj, nikad se nije ovako osjećala.
- Ja...? - upitala je šokirano.
- Naravno. - kimnuo je glavom... - Gospođice Fairchild, dopustite mi da vam se predstavim. Rekao je dok je uzeo njezin dlan u svoj i naklonio joj se.
- Zayn Javadd Malik na vašoj usluzi. - rekao je dok je poljubio njezin nježni dlan preko koje je bila rukavica. Maknuo ih je s nje, a ostavio samo narukvicu. Nije znala zašto je to učinio.
- Hvala vam. Eh, ja sam Rose Elisabeth Fairchild.
- Znam. Svi u ovoj sobi znaju.
Kako svi znaju tko sam? Zapitala je sebe da li je zbilja tako popularna.
- Draga moja. - Zayn je ponovno progovorio... - Vi ste jedna od najslavnijih osoba naše vrste. Najhrabrija vrsta koja je ikada postojala. Prava definicija snage.
- Kako to mislite "naše vrste"?
- Uskoro, draga moja. Uskoro ćeš znati.
- Znati što?!
Mali zlobni smiješak se pojavio na njegovom licu kada nije odgovorio. Pričao je s njom u stankama. Naša vrsta? Na što je mislio pod tim? Jedino je znala da su ljudi i ništa više dalje.
- Mogu li vas zamoliti za ovaj ples, gospođice Fairchild? - Zayn je progovorio, dok je pružio svoju ruku. Mijenjao je temu i kako je ona naivna mala osoba, nije pitala ništa već ga je primila za ruku.
- Voljela bih, gospodine Malik. Kako ju je vodio na plesni podij, većinu ljudi je navijalo za njih. Zapravo više za nju, a ne za anđela koji ju je vodio.
- Tko vas ne bi volio gledati kako plešete gospođice Fairchild? Predivni ste. - Zayn joj je rekao. To. Te dvije riječi. Puno su joj značile. Njezino srce se zatoplilo na samu pomisao toga što je rekao. On nije bio samo predivan anđeo. Ne. Bio je isto tako ljubazan i drag čovjek. Vrsta čovjeka koja bi štitila svoju ženu i brinula se za nju. Imao je srce.
- Hvala vam. - rekla je, dok se počela crveniti. Nije joj baš puno osoba to reklo.
- Oni ne znaju kako prava ljepota izgleda. - rekao joj je dok je stisnuo njezinu malenu ruku i svoju u znak da to stvarno misli. Osmijeh se pojavio na njezinom licu i dao je jedan savršeni natrag. Kada su stali na plesni podij, Zayn je stavio svoju ruku na njezin struk i stavio njezinu ruku na svoje rame.
- Moram reći, nisam baš dobra plesačica. - progovorila je sramežljivo.
- Ne brini se. Ja ću te voditi, srce. - rekao joj je i njezino se srce ponovno rastopilo na njegove riječi. Napravio je prvi korak, onda drugi. Slijedila ga je bez problema i bila je ponosna što još nije stala na njegova stopala.
Njegov miris je ispunio njezine nosnice. Svjež miris ruža, baš kao ona. Osjećala se ugodno sa ovim dečkom zato što je pristojno pričao sa njom i tretirao ju kao damu. Ne puno, ali voljela je to. Nije navikla na toliko pozornosti.
Njezine brige su odletjele zahvaljujući predivnoj glazbi koja je svirala u pozadini i ljubaznim osmijesima koji su bili vidljivi na svim licima. Svugdje je bila sreća. Bez straha. Bez briga. Bez mrtvih. Život je jednom bio dobar, pomislila je.
Ali nažalost, to je bilo samo za kratko vrijeme... Gromoglasni vrisak se pročuo kroz cijelu plesnu dvoranu tjerajući glazbu koja je svirala da stane. Svi su parovi prestali plesati i otišli su sa plesnog podija. Čak ju je i Zayn ostavio.
Nestao je i bio nigdje u vidu, kao da je sam sebe obrisao ili nešto. Svi ljudi su se okupili oko nje dok je ona stajala u sredini velikog kruga. Što se događa, pomislila je. Na njezino pitanje je ubrzo bilo odgovoreno kada su svi ljudi pogledali na nešto iza nje.
Iz znatiželje se okrenula, ali jako sporo... Njezino srce je doslovno stalo na prizor ispred nje. Tamo, stajalo je čudovište za kojeg se nadala da ga više neće vidjeti. Zvijer. Sjena u mraku. Nešto što će se potruditi da njezin život bude živi pakao.
Tamo, nije stajao nitko gori od gospodina Harolda Edwarda Stylesa. Njezina zvijer. Samo je stajao tamo, bez ikakvog izraza lica, dok su ga svi gledali u gađenju. Moglo se vidjeti da su ga svi prezirali i da su ga željeli mrtvog više od svega, ali praktički mu se nije jebalo što ostali misle.
To se moglo vidjeti. On je bio ovdje samo radi nje. Za svoju ljepoticu. Za njegovog anđela. Njegovog. Njegovog. Samo njegovog. Nakon par minuta samog gledanja jedan u drugog, njegove ruke su polako došle do njegovih prsa, baš tamo gdje je stajalo njegovo srce.
Pomislila je kako će ga samo potapšati ili nešto, ali ne. Učinio je nešto što nikad ne bi pomislila da će učiniti. Umjesto diranja kože tamo, samo je gurnuo svoju ruku u grudi, točno kroz svoju jaku kožu.
Njegove usne su se odvojile na takav potez i odmah je krv počela teći od nevjerojatne rane koju je napravio. Prizor je bio čudan i nezamisliv. Kako je njegova ruka izašla iz njegovih krvavih prsa, imao je nešto s njom. Nešto veliko. Nešto što kuca...
Svoje srce.
Njezina usta su postala suha i mogla se svaki trenutak onesvijestiti. Disao je teško, boljelo ga je. Bio je uplašen i očajan za njezinom ljubavlju. Dotada je već pružio ruku sa svojim srcem prema njoj.
- Uzmi, Rose. - skoro joj je naredio, ali to ju je samo natjeralo da se još više pomakne unazad. Protresla je glavom, puna suza i straha.
- Molim te, Rose. - molio ju je... - Voliš me, zar ne? - pitao ju je sa uplašenim izrazom lica na svojoj blijedoj faci.
- Ne... Ne, ne volim. Molim te, makni se od mene. - skoro ga je molila kada su njezine oči poprimile crvenu boju od silnih suza. Njegov izraz lica se pretvorio u vrlo, vrlo zabrinutu facu. Davao joj je srce koje ga je držalo na životu.
- Ti. Ti... ti me ne voliš? To je nemoguće. Nama je suđeno. Voliš me. Ja te volim. Tako treba biti. - rekao joj je kada su mu se oči širom otvorile.
- Molim te, preklinjem te. Samo me ostavi na miru. Ne volim te, nikad te nisam voljela niti ću ikada. Ne želim te. Žao mi je. - opet je plakala i pomaknula se iza tako da se spotakla na podnožje stepenica. Držala je lice prema dolje. Nije ju shvatio.
- M-molim te Rose... Uzmi ga. Uzmi moje srce. - naredio joj je kada je digao svoj glas. Stavila je ruke na uši, nije više mogla slušati njegova deranja. Skvrčila se.
- Ne! Ne mogu! Neću! Pusti me!!
- Moraš, Rose!
- Ne! Makni se od mene ti čudovište! - počela je sižiti i sižiti.
- Uzmi ga! Uzmi moje srce, Rose! Voli me. Voli me, kao što sam ja tebe volio Rose.
Vrisnula je glasno od očaja i boli u glavi.
- Ne!!!
***
- Ne!!!
Vrisnula je kad se probudila i znojila se kao luda, ali kao dio toga... bila je uplašena svega što se nalazilo oko nje. Uplašena što bi se sljedeći dan moglo dogoditi. Ako je Zvijer mogla biti ovdje, oko nje, gledajući svoju ljepoticu...
tko zna što bi moglo zavrebati u mraku?
~~~~~~~~~~