Četrdeset sedmo poglavlje
Nikad ga nisam požurivala. Pustila sam ga da se isplače, da dođe k sebi, da se smiri i da ujednači svoje disanje. Trebalo je oko pola sata za sve to.
Gladila sam ga, ljubila ga i brisala ga. Jednom kada me pogledao u oči, nasmiješio se kao mala beba.
- Žao mi je... - teško je prostenjao... - Mislio sam kako ću ovo moći, ali ne mogu. - obrisao je nos i dao mi duboki izdah. Obrisala sam zadnju suzu s njegova obraza i protresla glavom kao da više ni nije bitno.
- Žao mi je što si morala prolaziti kroz ovo i dolaziti po mene. Nisam to htio.
- Nikad ne govori to. Naravno da se netko mora brinuti i za tebe. - smiješkala sam se... -Ti si moja zvijer. I voljet ću te onakvog kakav jesi. I s manama i bez. - pažljivo sam promatrala njegove izraze lica dok sam mu to govorila. Gledao me i slušao. Nismo si govorili ovakve stvari, ali sada sam mu iz dubine sebe rekla za sve svoje osjećaje.
- Ali mi moraš obećati kako me nikada nećeš ostaviti i pobjeći samo tako dok ja umirem od brige. - zakopčavala sam gumbe njegove košulje, dok sam osjećala njegovu hladnu kožu ispod mojih ruku. Pustio me da radim s njim što god hoću. Ali nije mi odgovorio.
- Nikad mi nisi naudio. - protresla sam glavom nakon što sam mu zakopčala gumbe... - Da, eto, priznajem, nisi me zaštitio.-lagano sam ga lupila po ramenima. Moje srce je napokon kucalo u normali... - Nisi bio tamo kada sam te trebala. Ali znaš što? Više me boli kada te nema nego kada si ovdje. Želiš mi olakšati bol? Onda ostani sa mnom. Ostani sa mnom... To je jedino što te tražim jer ne mogu živjeti bez tebe. - primila sam ga za dlanove.
- A ako pokušaš još jednom pobjeći, onda ću se ja ubiti. Jer moj život nema smisla ako ti nisi u njemu. - njegova reakcija na riječ 'ubiti' bila je zapanjujuća. Odmah se trgnuo.
- Oprosti što sam bio takva budala, Rose. Nitko nije kriv, ni Marcus, ni Olivia, ni-
- Lagao ti je za stvari koje mu uopće nisam rekla, jer ne želi da se anđeli miješaju s vampirima. I da, oni su definitivno krivi. A prvo s tim što su te uopće pustili da odeš, što dokazuje koliko im malo značiš u njihovim očima. - prekinula sam ga i kimnuo je glavom jer se nije htio svađati sa mnom.
- Obećaj mi. - rekla sam kroz suze, sa slomljenim glasom. Ponovno me pogledao u oči. Znao je na što mislim. Podignuo je glavu i sjeo nasuprot mene.
- Izgubila sam te jednom. A onda i drugi put. Ne mislim više. - svaku riječ sam rekla ozbiljno.
- Obećajem, neću te nikada napustiti, Rose. - nježno je rekao i pogladio me po obrazima... - Nikada više. Molim te, oprosti mi. Molim te. Ne mogu opravdati svoje postupke, ali potrudit ću se dobiti natrag tvoje povjerenje. - mogla sam čuti i kako se njegov glas opet slama.
- I bolje ti je. - zaigrano sam rekla i nastavila... - Ali ne mislim uopće više komunicirati s onim Marcusom. A i tebi je bolje da se makneš od njega. Dobili smo njegovu pomoć, a i on je dobio svoj tron. Sada smo kvit.
Kimnuo je glavom-... Idemo doma. - pogledao me zelenim očima koje su se sjajile kao nikada prije. Mislio je na naš dvorac i ja se nisam mogla više složiti. Tražila sam ga i našla sam ga. Sada ga uzimam i sada je samo moj. Pomogla sam mu ustati, pošto mu se još vrtilo u glavi. A onda smo izašli van.
Iznenadilo me kada sam vidjela Nataliju kako nam je otvorila put natrag u naš svijet. Sve vještice su stajale sa strane i gledale nas s prijekorom, tj. u mene. Nisu htjele da Harry ide, ali također nisu znale da je Harry moj. Gledao me cijelo vrijeme dok smo izlazili, ponosno, a ja sam ga čvrsto primila za ruku tako da svi to mogu vidjeti.
- Hajde, bježite dok još možete, ljubavnici. - Natalia je preokrenula očima i pustila nas da prođemo... - I sretno vam bilo gdje god da idete. Više se ne vraćajte. Naše usluge su za vas zabranjene. - strogo je izjasnila.
- O ma daj, ne budi takva. - Harry ju je zezao. Ona je slegnula ramenima.
- Harry, nemoj da ju boli glava od promjene vremena. - upozorila je i nisam shvatila o čemu to priča. Pogledala sam ga i namignuo mi je. Pomalo sam se prepala jer sam mislila da ćemo nekako završiti u prošlosti ili buudćnosti. Povukao me sa sobom i potrčali smo natrag u naš svijet. Nisam mogla vjerovati što se upravo oko nas dogodilo.
Kao da je prošlo četiri mjeseca unaprijed i više nigdje, ali nigdje nije bilo snijega ili leda ili one grozne hladnoće koja me ipak nije uspjela oboriti. Zrak je bio topao i ugodan, kao i lagani povjetarac koji je prolazio kroz moju kosu. A okolo više nije bilo bijele boje. Ne... Prevladavala je zelena, i žuta, i crvena, i plava i... Bilo je proljeće!
Vrisnula sam.
Kako je to moguće? Stala sam se okretati dok sam gledala predivnu prirodu koja se budi, životinje koje skakuću, ptice koje pjevaju radosno. Plavo nebo s kristalnim oblacima, kao da od mene traže da letim po njima. Bila sam toliko sretna da sam stala vrtiti rukama po zraku. Glasno sam se nasmijala i osjetila svježu zelenu travu ispod cipela.
- Vidiš li ti ovo? - obratila sam se Harryju i stala ga tražiti pogledom, ali ga nisam mogla naći. Gdje je nestao? Sunce je bilo jako pa sam morala staviti ruku na čelo da bolje vidim. Malo je falilo da ga ne krenem tražiti i već sam se zabrinula da je ponovno nestao, ali onda sam bolje provirila kroz krajolik i uočila crnu figuru kako me promatra u daljini.
Skrivala se ispod sjena ogromnih krošnja drveta i onda sam shvatila... on ne može na sunce jer će umrijeti. Zašto se toga ranije nisam sjetila? Možda sam to nekako mogla promijeniti. Ali kako ćemo sada doći do dvorca kada moramo hodati?
Brzo sam se došetala do njega, a on se smiješkao kao najponosniji čovjek na svijetu. Zacrvenila sam se na način kojim me gledao i odmjeravao me. Brzo sam doskakutala i stavila ruke iza leđa, stala sam ispod krošnje također. Bio je naslonjen na koru, a onda je iskazao svoju ruku. U vrh kose mi je nježno stavio crvenu ružu koju je ubrao i prstima sklonio pramenove moje kose s lica.
- Najljepša si žena koju sam ikada vidio. Jesam li ti ikada rekao koliko si samo lijepa? Jesi li toga uopće svjesna?
Zagrizla sam se za usnicu i konačno odlučila priznati. Duboko sam izdahnula i zaderala se glasno.
- Ja sam najljepša žena na svijetu!!!
Nasmijala sam se kao i on, iako još nisam vjerovala u to, no davalo mi je samopouzdanje. Stao je kimati glavom i potvrđivati ono što sam rekla. A onda me primio za obraze i približio. Uhvatila sam ga za bokove i mislila kako će me poljubiti. Zatvorila sam oči i naprčila usnice, no u jednoj sekundi kasnije, njegovih dlanova više nije bilo. Kao da su isparili. Osjetila sam lagani povjetarac i moje usnice su udarile u prazninu.
Skoro sam se spotaknula kada sam otvorila oči. Opet nije bio tamo! Zar se on to zeza sa mnom? Radi to namjerno kako bi me provocirao, znala sam. Obožavao je to, iako mi sada nije bilo smiješno. Možda prije bi, ali sada sam ga trebala dobro paziti i imati svaki tren na oku. Osvrnula sam se oko sebe i počela ga tražiti.
Držala sam se sjena jer nisam htjela ići na sunce.
Nakon tri minute mog hoda, osjetila sam hladne ruke na svojim očima i instinktivno sam ih primila. Znala sam da su njegove. Nasmijala sam se i brzo se okrenula iza sebe, nadajući se kako ću ga uloviti. No opet je ispario, opet ga nije bilo. Gledala sam svaki kut prirode i činilo se da svako malo prolazi pored mojih kuteva, no nisam ga mogla točno locirati. Naravno kada je bio prebrz za moje oči.
Vampiri su bili zaigrani, a on je prvi bio primjer toga.
Nastavila sam hodati dalje, sve dok se odjednom nije pojavio naglavačke ispred mene i sada sam vidjela kako mu glava visi u zraku, a kosa pada. Vrisnula sam od straha i skoro pala. Objesio se nogama za krošnju drveta, a ruke je držao iza leđa. Imao je snagu i mogao se lagano njihati bez straha da će pasti dolje i razbiti se.
Bilo je čudno vidjeti njegovo lice s te strane. Skoro sam se nasmijala od prizora. Isplazio je jezik i ja sam mu se približila. Odlučila sam ga iznenaditi, kada sam prislonila svoje usnice na njegove. Onda sam se brzo odmaknula i ugrizla se za usnicu. Zastenjao je i htio je još. Ali kako se on šali, tako mogu i ja.
Došla sam do njegova uha i zaigrano prošaptala... - Utrkujmo se tko će prije doći do dvorca. Nakon što dođemo do sela, tek onda možemo koristiti svoje moći.
A onda sam iskoristila prednost i brzo stala trčati prema dalje. Smijala sam se dok sam bježala od njega. Uspio se preokrenuti i skočiti na tlo. Protresao je rukama i podigao obrvu. Prihvatio je izazov i zagrizao se za usnicu. A onda me stao pratiti, naravno, duplo brže nego što sam ja to bila. Ali nisam odustajala.
Trebalo je samo petnaest sekundi da dođe do mene i prestigne me. Trčali smo kroz šumu i ja sam gledala pažljivo ispred sebe, no on je namjerno hoduckao pored mene da mi pokaže koliko je brz. Okrenula sam se i namignula mu. Raširio je oči, nije vidio ispred sebe i spotaknuo se o jednu srušenu granu. Pao je i zastao.
Sada sam ja njemu isplazila jezik i karma se vratila na svoje. Ubrzo sam vidjela krajeve sela i tada sam poletjela visoko, a Harry je ubrzao. Prošli smo selo i više nisam vidjela gdje je, a nisam niti htjela znati. Samo sam gledala ispred sebe, sve dok s moje lijeve strane nisam vidjela jedan objekt. Malena ptica je letila u mojem smjeru. Znala sam ako ju pogodim, past će i nešto slomiti, a onda ću se ja kriviti.
Zato sam se nekako preokrenula po zraku i skupila krila da ne pogode nju. Kako sam to učinila, zavrtilo mi se, zapetljala sam se, izgubila ravnotežu, pošto sam i dalje bila novak, a onda sam shvatila kako polako padam prema dolje. Nisam se mogla podići u zrak iako sam se strašno mučila da to napravim. Vrištala sam dok sam padala prema šumi. Mislila sam kako ću nešto slomiti dok padam na tlo.
No Harry je bio brži i uhvatio me u svoje naručje. Skoro sam ostala bez daha, kada sam se od straha autoamtski primila za njegov vrat. Djelovao je ispuhano kao i ja. Odmah je pogledao vragolasto u moje usnice i stao namigivati obrvama. Nisam mu se ni mislila zahvaliti iako me spasio. Htjela sam da me pusti dolje, a kada je, popravila sam svoju kosu.
Zakašljala sam se i pogledala ga sa strane. Vezao je kosu u rep, ponosno.
A tada sam mu izbjegla i stala dalje trčati prema dvorcu.
- O sada ćeš dobiti! - čula sam ga kako viče iza mene i dolazi prema meni. Svakim pogledom unazad, bio mi je bliže. Sada više nije bilo bitno tko će biti prvi, a tko ne. Bila sam toliko uzbuđena i puna adrenalina, da sam se stala smijati. Nisam htjela da me dohvati rukama pa sam se okrenula i stala se braniti. Prilazio mi je kao grabežljivac i prijetio se da će me početi škakljati.
To je bilo upravo ono što je i učinio odmah nakon.
- Nemoj! - vikala sam i vikala, dok me škakljao po trbuhu. Nekako sam pala na zemlju, a on je legao na mene. Stali smo se gledati. Naša disanja su radila sto na sat. Njegovi očnjaci su bili vidljivi, dok je oslanjao svoju težinu na svoje mišićave ruke pored moje glave. Stala sam se cerekati, kada sam se zagrizla za usnicu.
- Poljubi me. - odjednom sam naredila i uozbiljila se. Nisam mu trebala reći dva put.
- Sa zadovoljstvom. - sagnuo se i zažmirio, ali prije nego što sam ga mogla osjetiti, ponovno je naglo otvorio oči i glava mu se odmah okrenula prema desno. Veoma naglo i veoma oprezno. Kao da je nešto ili nekoga čuo, ali ja nisam ništa. Kada bi on to napravio, onda sam znala da nije za šalu. Vrlo ozbiljno se maknuo s mene i primio me za ruku. Povukao me u zrak i podigao prema sebi. Zaštitnički me primio oko struka i nisam shvaćala zašto i što se događa.
Izgledao je vrlo napeto i oprezno. Taman sam ga htjela pitati što je onjušio, kada je prekinuo moje misli.
- Pokaži se! - rekao je naglas i zarežao. Stisnuo se i ja sam se počela bojati.
Čula sam šuštanje grmlja negdje vrlo blizu nas, a onda se iz njega pojavila visoka i mršava figura. Stala je polako hodati prema nama. Bio je to nepoznati muškarac, obučen u prilično jadnu i siromašnu odjeću, kao da je skitnica bez cilja. Kada je skinuo kapuljaču sa sebe i pokazao svoje lice, ja nisam vidjela ništa osim običnog čovjeka.
Ali izgledao je kao vampir.
Nije izgledao neprijateljski, ali nije ni htio mene. Cijelo vrijeme je gledao u Harryja, sa opreznim rukama ispred svog tijela. A kada sam osjetila ruku koja oko mojeg struka drhti i popušta, pogledala sam u Harryja, da vidim što se događa. Na licu je imao šokiranu facu, onu koju još nikada nisam vidjela. Njegove oči su postale tamne, a usnice su mu drhtale.
Htio je reći nešto, ali nije uspijevao. Teško je gutao, a onda stao mucati, očito je prepoznao ovog čovjeka i bio je to veliki šok za njega. A kada sam čula što je sljedeće prozborio, i ja sam skoro pala u šok.
- T-tata?
***
Preplavili su me osjećaji.
Nisam znao što osjećam, ali znao sam da u zadnje vrijeme više ništa nije normalno u mojem životu.
Kao ni ovo. Pitao sam se, kolike su šanse da se nešto ovako desi i to meni? Nikakve. Ali očito je kako baš i nemam sreće.
Jer osobu ispred svojih očiju nisam htio vidjeti više ikada. Rose nije znala za to, ali mrzio sam ga, čak i kada sam ja bio kriv. Znam njegov razlog zašto me napustio, ali zašto je sada ovdje? Naravno da ga nisam vidio stoljećima, zašto bih ga sada uopće htio? Nije kao da mi fali ili kao da sam zadnjih sto godina uopće pomislio na njega.
- Zašto.... što... što ćeš ti ovdje? - bio sam tako zbunjen i šokiran. Ostao je isti onakav kada sam ga zadnji put vidio. Samo što je njegova kosa narasla, zajedno s bradom koju je puštao. Gledao me kao da nije bio iznenađen što me vidi. Zar nas je pratio? Znao je jako dobro na čijem se teritoriju nalazi.
- Trebam... - pauzirao je i njegov glas mi je vratio ne tako lijepe uspomene... - trebam razgovarati s tobom. Nasamo.
Morao sam sakriti svoju tugu od Rose. Duboko sam izdahnuo i stisnuo se za šake. Osjetio je to i neugodno se pomaknuo. Znao je da sam jači od njega, ali me i dalje gledao. Htio je šansu. Nisam bio siguran da li je imam.
- Rose-
Okrenuo sam se prema njoj i prekinula me tako što je brzo kimnula glavom. Znala je. Znala je da trebam prostor i to mi je omogućila. Okrenula se prema mojem ocu, ako ga tako mogu nazvati, i blago mu se nasmiješila. Uzvratio je i to mi se nije sviđalo. Pustila me i polako hodala prema dvorcu, udaljila se od nas. Razumjela me.
- Nikada nisam očekivao da ćeš se ponovno vratiti. Koliko je prošlo? - odmah sam ga napao i izbjegavao njegov pogled. Čuo sam ga kako kašlje jer ne zna što reći. Naravno. Nisam ni očekivao odgovor.
- Ako misliš da ću ti samo tako dati svoj dvorac-
- Ne želim tvoj dom. - prekinuo me i napravio jedan korak prema meni. Podigao sam obrvu, iznenađeno. Ovaj dvorac je sagradio on. Mislio sam kako me još mrzi.
- I bolje ti je. Rose ne želi smetnju. - frknuo sam nosom i maknuo pogled s njegovih crvenih očiju. Bio je tih par sekundi. Znao sam da gleda u mene, ali nisam znao da li osjeća grižnju savjest ili ponos ili me jednostavno žali. Da, vjerojatno ovo zadnje. Ugrizao sam se za usnicu do krvi od muke.
Borio sam se s nagonom da mu ne otkinem vrat. Mogao sam, ali više nisam bio ubojica. S vremenom sam naučio mrziti ga i osuđivati. Više nisam osjećao tugu ili ljubav prema njemu. Poštenje je odavno nestalo, kada me napustio da se sam skrbim za sebe, bez imalo poznanstva, bez obitelji, bez ikoga da mi pomogne snaći se.
- Ona je tvoja... žena?
Pogledao sam ga preko strane lica. Nije ju optuživao, više je djelovao uplašeno. I iznenađeno. Na njezina krila, naravno. I porijeklo.
- Bit će, da. - rekao sam ponosno i dao mu ljutit pogled. Ako ima problema, slobodno neka mi kaže koji je.
- Ali ona je-
- I što ako je? - optužio sam ga naglo i zaprijetio se. Trepnuo je par puta, u strahu, naravno. Nisam ništa drugo očekivao od njega... - Nitko nas više ne može osuđivati jer je Arthur, bivši kralj anđela, mrtav. A to pogotovo ne možeš ti—
- Shvaćam. - naglo je rekao kada je shvatio da ću poludjeti i velikim mu šansama nešto napraviti. Zaustavio me na vrijeme za svoje dobro i ja sam ispružio dlanove, da smanjim pritisak u tijelu od ljutnje.
- Što zapravo želiš od mene? - zaokrenuo sam očima i blesavo ga pogledao... - Ja ne mogu vratiti vrijeme. Ne mogu vratiti mamu ako to od mene želiš. - stao sam mu na put tako da se ne može pomaknuti dalje od moje linije.
- Ne. Želim tvoj oprost.
To me udarilo tako naglo i nespremno, kao grom u lice. Ostao sam bez riječi. Jesam li ja to dobro čuo? Je li on to upravo prešao preko mojeg ubojstva mame, njegove izgubljene žene? Htio sam da nastavi dalje, a shvatio je da mora jer ga nisam razumio.
- Ne mogu više živjeti ovako. - iskreno je rekao i zagledao su tužno u moju vratnu venu... - Lutao sam kao skitnica i već par godina živim s istom vrstom kajanja što sam te onako odgurnuo i pobjegao. - tada me pogledao i nisam mogao pronaći ništa što bi ukazivalo na to da laže. Nije lagao. Govorio je istinu.
- I što si radio tako dugo sam?
- Nisam sam. Imam ženu... i djecu. - oklijevao je da mi kaže te dvije riječi. Nisam ga mogao optuživati za to. Znam kako je to biti sam svih tih godina. Samo sam se nadao da ga mogu trpiti i da ih neće napustiti kao što je mene, svog jedinog sina. Victoria se maknula na vrijeme.
- Prije nego što kreneš živčaniti, neću više nikada kročiti na ovaj teritorij. - rekao je i bio je u pravu. Odmah sam kimnuo glavom jer sam se s tim i samo s tim slagao. Ne prihvaćam više nikoga u svoj dom... - Već sam vidio dvorac i ne privlači me. To mjesto je odavno nestalo za mene. Nadam se da će ga tvoja djevojka uljepšati.
Debelo dobro da i hoće.
- Možeš ići sada. - naglo sam rekao i ignorirao ga. Ostao je tih par sekundi.
- Što je s-
- Gledaj, tata... - nisam znao zašto sam to rekao, ali požalio sam. Htio sam pljuniti tu gorku riječ iz svojih usta... - ja sam tebi već odavno oprostio. Ali ti nisi. Tako da sam i ja patio zbog tvoje greške. Govorio sam ti da nisam htio, a ti bi to trebao znati najviše od svih.
Previše sam odlazio u duboku prošlost koju sam odlučio zaključati i maknuti od sebe.
- No kako god, nadam se da si sretan. Ja jesam sretan, ako si htio znati, tako da me tuga zbog tebe više ne može pobijediti. Skoro je. Ali to je samo zbog mame. Držao sam se na životu s mislima da mi je ona oprostila. Ja nisam trebao tvoj oprost.
- Imaš ga. - nasmiješio se i ja sam utihnuo... - Imao si ga već stoljećima, ali previše sam se bojao da ti to kažem. U pravu si i neću ti više stajati na putu. Hvala ti i oprosti još jednom. Drago mi je što si sretan. Zaslužuješ to. - kimnuo je glavom.
Teško sam progutao svoju krv.
- Sretno. - naglo sam rekao i sakrio mucanje iza sebe.
- I tebi. - bio je sretan što sam to rekao. Okrenuo se, ali je znao da mu još nešto želim reći. I jesam.
- Je li Victoria bila kod tebe?
- Da. Dobio sam i njen oprost. Rekla je da će me ubiti ako ti nešto učinim. - vidio sam kako pokušava staviti maleni smiješak na kutak usnica, no nije uspijevao, baš kao i ja. To nam je bilo zajedničko- nikad se nismo smijali... - Oprostila mi je samo radi tebe. Naravno da mari za svojeg brata. Posjetit će te koji dan.
- Da... - arogantno sam rekao i okrenuo mu leđa bez da sam ga pozdravio ili više gledao... - ostavi ju na miru.
Vampirskom sam brzinom otrčao do Rose koja me nervozno čekala. Tata je i dalje stajao na mjestu, promatrao me i osjetio sam kako tiho plače, s olakšanjem i srećom što smo se razdvojili dobrim putem. Ja više nisam mario za njega. Isplakao sam toliko suza, koliko on neće moći ni godinama kasnije.
Prepao sam ju kada sam joj utisnuo poljubac na topli obraz.
- Kako je prošlo? - upitala me jednostavno, kao da je znala da ne treba ispitivati previše pitanja. Zbog toga sam ju obožavao još više. Zabrinuto je gledala u moje oči.
Izdahnuo sam teško i pogladila me po obrazu... - Ne trebaš pričati o tome. Samo se nadam da ste sredili sve što ste imali. - šaputala je nježno i ja joj nisam mogao lagati.
- Jesmo. To je najbitnije. - dao sam joj kratki osmijeh i ona je uzvratila. Kimnula je glavom. Vjerovala mi je. Uzeo sam njen dlan u svoju ruku i poljubio ju u toplu žilu punu svježe krvi. Moje oči su se zacrvenile... - Idemo.
Kimnula je glavom, a onda smo nastavili.
~~~~~~~~~~
Morala sam dodati ovaj nastavak :)