Peto poglavlje
Rose
Sati su prolazili. Ne znam koliko... Osam? Devet? Možda deset? Barem dovoljno za mene da shvatim kako je jutro. Skinula sam svoj šal i kaput sa sebe. Malo je sunčevih zraka prošlo kroz prozor i mogla sam bolje vidjeti sobu, ako bi se to moglo nazvati sobom. Izgledala je drugačije na svjetlosti, nego u mraku. Ne znam, nešto je bilo čudno.
Bila sam tako umorna. Sjedila sam na starom madracu, leđima naslonjena na zid. Pokušala sam cijelu noć uhvatiti malo sna jer sam znala da sam ga trebala. Ali što god da sam napravila, jednostavno nisam mogla spavati. Strah je bio previše jak.
Strah od onoga što će se dogoditi. Strah od smrti. Strah od onog muškarca.
Osim svega ovoga, bila sam još i gladna. Mislim, nisam jela cijeli dan. Umirem od gladi. Nisam taknula komad kruha jer je bio star, prljav i pljesniv.
Nema šanse da jedem to! Nije mi čak ni dao vode. Tekućina koju sam trebala tako očajnički. Trebala sam ju osjetiti kao se slijeva niz moje grlo. Moja su usta bila suha. Neću dugo živjeti ako mi je neda malo.
Da, bez hrane i vode, jedna se stvar mogla dogoditi...
Postajala sam slabija.
Ovo je bio njegov plan, naravno. Znala sam što je radio. Puštajući me da gladujem, čineći me slabijom, da bi mogao imati svoj put sa mnom. Jedino sam bila upućena na seks, zasigurno.
Sama pomisao na ruke luđaka po mome cijelom tijelu je bila odurna. Ne, to se jednostavno ne smjelo dogoditi. Imam šesnaest za boga miloga! Djevica sam. Ne mislim izgubiti svoju nevinost s tim pedofilom. Ne, može uzeti koje god tijelo hoće, ali to neću biti ja. To neću biti ja!
Bila sam prekinuta u mislima kada sam čula zvuk buke. Dolazio je sa druge strane sobe. Buka se približavala bliže i napokon sam mogla vidjeti malog sivog miša. Olakšanje se spustilo niz moje tijelo.
Svaki me zvuk u ovoj sobi živcirao. Čak i najnježniji zvuk bi istjerao živu dušu iz mene. Vidjela sam kako miš ide na komad kruha, njušeći ga. Drago mi je vidjeti nekoga sretnog.
Iznenada sam čula nesvjestan zvuk koraka. Postajao je glasniji i glasniji, ukazujući mi na to da je dolazio sve bliže i bliže vratima.
Čula sam da su se koraci zaustavili i da su se vrata otključala. Kada su se otvarala, škripala su i našla sam se licem u lice sa visokim čovjekom koji je imao kovrče. Ne znam... Harold je bilo njegovo ime?
Morala sam biti jaka. Nisam smjela plakati. Neću pokazati svoj strah tom tipu. Ako ću umrijeti, umrijeti ću časno.
Harry
Čekao sam deset sati. Mislim da je dosta... Ali Bože, bio sam tako žedan. Moje grlo je bilo suho i moje me tijelo počelo boljeti. Da, to se uvijek dogodi kada ne dobijem krv na vrijeme.
Nisam više mogao čekati pa sam otišao dolje u svoj dvorac i pravo ravno kod tamnica. Kada sam se skoro primaknuo vratima, mogao sam čuti njezine jake otkucaje srca. Znala je da dolazim. Da je samo znala koji su bili moji planovi...
Mogao sam osjetiti jak miris krvi, što me još više natjeralo da izbacim svoje očnjake. Moji instinkti su ludili. Kada sam napokon došao do vrata, uzeo sam ključeve i otvorio ih.
Tamo je bila. Na starom madracu. Hladna, blijeda i osjetljiva. Ušao sam unutra i zatvorio drvena vrata za sobom, zaključavajući ih. Njezini otkucaji srca su se ubrzavali. Znao sam da se bojala...
Bojala se mene. Nisam je mogao kriviti, naravno. Vjerojatno je mislila da ću je silovati. Ne, ne trebam to. Nemam ljudske želje i isto tako ih nikad nisam imao. Ovako sam rođen.
Rođen sam da ubijam.
Pogledao sam u njeno blijedo lice. Bila je zapravo poprilično lijepa. Ali tu nije bilo ničega čime sam se mogao zavodoljiti, osim njenom krvlju.
Prohodao sam kroz sobu i moje su oči pale na mali komad kruha, kada je miš potrčao u kut.
- Zar ti nije stalo do jela? - upitao sam je. Nije odgovorila. Samo je gledala u mene sa strahom i svojim predivnim smeđim očima. Već sam i očekivao da ga neće ni taknuti. Bio je star i pljesniv, ali je bila hrana. U svakom slučaju, to je bio njezin izbor.
Prišao sam joj. Skinuo sam svoj dugi crni kaput i samo ga bacio na pod. Nisam htio uprljati svoj omiljeni kaput, zar ne?
- Lezi dolje. - zahtijevao sam. Nije se pomaknula. Uredu, draga, možemo ovo učiniti lakšim putem, ali očito si odlučila odabrati teži put.
U samoj sekundi sam ju stavio ispod sebe, koristeći svoju vampirsku brzinu. Njezine su se oči raširile. Bila je očito iznenađena.
- Kako si...? - njezin je tih glasić progovorio. Pokušala se izvući, udarati me između nogu, pokušala je sve, ali je bila preslaba. Njezina snaga nije bila ništa nasuprot meni. Ništa. Tužno za vidjeti, zapravo.
Stavio sam njene noge između svojih i moje je cijelo tijelo ležalo nad njenim. Nije me bilo briga ako nije mogla disati, ionako bi umrla. Vidio sam da su joj se oči počele puniti suzama. Srce joj je bubnjalo u prsima.
Dobro sam ga mogao čuti. Kao zvuk brzih koraka koji trče u njenim prsima. Ali i dalje nije plakala. Imao sam hrabru curu ispod sebe. To sam morao priznati. Ovaj put je njezin glas izašao kroz šapat.
- Molim te, nemoj mi nauditi. Učinit ću sve, samo me nemoj iskoristiti.
Došao sam do njenog uha, ljubeći mjesto ispod uha.
- Nema više vremena za razgovor, moja ljubavi.
Opet je sporo cmizdrenje došlo iz njenih usta. Počeo sam joj sporo ljubiti vrat, dok sam udisao njezin miris. Bože, nikad nisam namirisao nešto tako dobro u cijelom svom životu i moram reći, dugo je prošlo.
Tresla se. Dao sam joj maleni poljubac u obraz kada sam se vratio kod uha.
- Ne brini, draga. Uskoro će biti gotovo. Ne moraš se bojati.
Nakon što sam to rekao, vidio sam suzu koja je proizašla iz njenoga oka. Maknuo sam ju dok sam obraćao pažnju na njezin vrat. Vidio sam venu koju sam trebao. Počeo sam ljubiti delikatnu kožu, pripremajući ju za ono što će se dogoditi.
Bože, zašto imam toliko samilosti prema ovom biću?
Moji su očnjaci bili oštriji nego ikada, spremni da joj otvore kožu. I to sam učinio... Stavio sam svoje očnjake u njezinu venu, praveći dvije rupe u njezinom vratu. Uzdahnula je kod mojeg uha. Odmah je krv počela izlaziti iz vrata, punila se u mojim ustima. Bože, taj okus...
Počeo sam izvlačiti život iz nje, bez milosti. Stala me gurati od sebe, ali to nije bilo potrebno. Okus njene krvi je bio neopisiv. Nikad nisam kušao nešto tako dobro u cijelome svome životu. Režao sam kao životinja. Moji instinkti su ludili, ali me nije bilo briga.
Ovo je ono što sam ja. Njeni su me dlanovi udarali po vratu, dok je počela nježno povlačiti moju kosu, u nadi da će me počupati, ali mi je zapravo to bio veoma ugodan osjećaj, kojeg nikada prije nisam osjetio. Bilo je lijepo osjetiti nečije ruke na sebi, bar kratko.
Ruke su joj polako pale pokraj njenog tijela. Umirala je. Zapravo nisam htio ovo raditi, ali si nisam mogao pomoći. Kada sam mislio da je skoro mrtva, mogao sam čuti nesvjestan glasić koji mi šapuće u uho...
- Molim te...
I to je bilo to. Moji očnjaci su se povukli natrag. Moja glad je prestala u sekundi. Nesvjestan šapat, jedna riječ je bila dovoljna da me zaustavi. Imao sam čudan osjećaj kojeg nisam mogao opisati. Maknuo sam se s nje, ali sam je i dalje držao u svojim rukama.
Onesvijestila se. Logički, naravno. Skoro sam ju cijelu isisao. Toliko sam bio gladan. Njezin se vrat natapao krvlju zajedno sa majicom koju je nosila.
Nisam znao zašto sam to učinio, ali dao sam joj nešto svoje krvi da može preživjeti. Polako sam ju podigao s madraca, svadbenim stilom i isto tako sam sa sobom uzeo njezin kaput i šal.
Izašao sam iz tamnice i otišao gore starim stepenicama. Otišao sam u veliki dnevni boravak, noseći nju. Položio sam je na veliki kauč. Njezin sam kaput i šal zadržao za sebe kako bih ju mogao namirisati svaki put kad to želim.
Otišao sam iz boravka i uputio se prema mom ogromnom vrtu. Još je bilo krvi na mojoj bradi, ali nisam mario. Osjećao sam se jako, kao da mogu ubiti milijune ljudi u trenutku. Kako...?
Bila je to njena krv. Morala je biti. Nešto mi je učinila. Učinila me jačim iz nekog razloga.
Prestao sam misliti o tome i počeo sam gledati srebrni prsten kojeg sam nosio. Uvijek ga nosim. Osigurava mi da neću izgorjeti kada živ hodam po suncu.
Počeo sam misiti o onoj djevojci ponovno. Što mi se događa? Inače bih samo... ubio. Uzimao bih živote kao što uvijek to radim. Ali jednu stvar zasigurno znam...
Nisam mogao ubiti to stvorenje.
~~~~~~~~~~