Prvo poglavlje
Velika me ruka pritisnula na tlo. Bol se javila u mome tijelu kada sam udarila na tvrdu podlogu.
- Pazi kuda hodaš, čudakinjo! - rekao mi je on. Jason, osoba koja mi je jasno uništavala život. Otišao je dalje, zajedno sa svojim prijateljima, dok sam se ja ustala i prošla kroz svoje misli, nastavljajući svoj put kroz hladne školske hodnike.
Svaki dan je isto. Uvijek nastojim biti nevidljiva, neprimjećena, ali pretpostavljam da ponekad nisam baš tolike sreće. Osjećam se kao duh, bojim se izaći iz svoje vlastite sjene kako ne bih patila još više. Zapravo se više bojim razgovaranja sa drugim ljudima.
To je razlog zašto nemam niti jednog prijatelja. Zapravo ih ni ne trebam. Bolje mi je biti sama. Moje su oči bile uperene na prljave i istrošene starke kada sam čula kako se ljudi cerekaju i govore zlobne stvari o meni. Nije kao da sam nešto drugo i očekivala.
Živim u malenoj kući zajedno sa svojom majkom. Otac mi je umro prije pet godina, ali više ne boli toliko puno. Nismo uopće bili tako bliski. Kada je otišao, majka je postala alkoholičarka. Više je uopće nije bilo briga za mene. Jedino o čemu se brinula su bili viski i votka.
Rezultati... moram se brinuti i za sebe i za nju. Mama više ne radi na svome poslu pa ja moram zarađivati novce vikendima. Imamo tek toliko za dovoljno hrane, odjeće i plaćanje taksija. Život je težak. Mrzim ga.
Izašla sam kroz školska vrata, sretna što sam znala da je kraj tjedna. Hodala sam do kuće, dok mi je vjetar lagano mrsio i prolazio kroz kosu. Bila je zima, ali nije bilo snijega. Ugh, ovdje nikada ne sniježi.
Kada sam došla doma, odmah sam ujurila u svoju sobu ignorirajući svoju majku, koja je spavala na sofi sa bocom viskija pokraj sebe... opet. Zatvorila sam vrata. Hoće li ova bijeda ikada prestati?
Hodala sam do svog stola, otvarajući svoj stari laptop. Ulogirala sam se na Tumblr i Facebook, ne baš uzbuđena kao i inače jer ponavljam, nemam prijatelja. Prošla sam kroz par slika i poslušala svoju muziku. Kada je bilo četiri popodne, odlučila sam prošestati svoga psa Toma.
Nisam rekla ništa svojoj majci. Ne bi me ni čula da sam joj bilo što rekla. Obukla sam svoje bijele conversice i smeđi kaput koji je prolazio preko moje zadnjice. Nosila sam par uskih traperica i crvenu majicu. Da bih upotpunila kombinaciju, imala sam topli, bijeli šal.
Izašla sam kroz vrata sa Tomom, zlatnim retriverom, odmah pokraj sebe. Šetali smo se prema šumi. Bilo je tiho. Ulice su bile prazne i nisi mogao čuti niti jednu pticu. Jedini zvuk koji se odazivao je bio šum vjetra. Prilično strašno, nije li?
Poslije šetnje od petnaestak minuta, ja i Tom smo napokon dosegnuli rub šume. Nisam ni znala zašto smo ovdje. Pretpostavljala sam jer tu nitko nije dolazio i jer sam voljela biti sama. Iako nikad nisam ulazila u nju. Nitko nikada nije. I to je razlog zašto sam se plašila. Plašila sam se jer su se drugi bojali. Ali zapravo se nismo trebali čega bojati. Ovdje nije bilo nikoga. Barem... sam tako mislila.
Sjedila sam naslonjena na drvo gledajući Toma koji trči i koji je slobodan.
Barem je netko bio sretan i slobodno se kretao. Kako je moj pas inače bio lude naravi, nastavio je sa svojim igranjem još nekih par minuta kada odjednom... samo je otrčao u šumu! Mora da je vidio neku vjevericu ili nešto što ga je prizvalo.
- Tom! Ne, stani! - zaderala sam se, ali je već bilo prekasno. Nestao je i više ga nisam mogla vidjeti. Potrčala sam do ruba šume, ali sam odjednom stala. Hoću li stvarno napraviti ovo? Hoću li zapravo otići u šumu?
Možda se izgubim i nikada ne vratim natrag. I što je sa stvorenjima koja možda žive ondje? Možda su tamo zombiji... Ah, začepi, Rose! Zombiji ne postoje! Ušla sam unutra. Nisam mogla ostaviti Toma samog. Morala sam ga pronaći.
I tada sam potrčala. Otišla u šumu bez da sam gledala iza sebe. To je možda bila moja najveća pogreška ikada.
- Tom! Tom, gdje si!? Vrati mi se, molim te! - viknula sam. Pogledala sam na sve strane, na svako moguće mjesto i svakim korakom koji sam napravila, postajala sam sve više i više uplašenija. Vikala sam njegovo ime milijunima puta, ali se nikada nije odazvao. Išla sam sve dublje i dublje unutra.
Počela sam shvaćati... da ga više neću moći naći. Nestao je. Stvarno ga nisam htjela ostaviti, ali počelo se mračiti pa sam se odlučila vratiti, no... nije bilo povratka. Samo sredina, bez početka i kraja.
Nisam znala kojim putem natrag. Svako je drvo izgledalo isto kao i ono prijašnje. Ponovno sam se htjela pronaći na rubu šume i ispraviti grešku koja se tako i onako nije dala ispraviti, ali bez uspjeha. Moje srce je bubnjalo u prsima i počela sam paničariti. Izgubila sam se!
Što ako se desi ono najgore, netko me napadne i ja umrem? Zašto sam morala otići u ovu prokletu šumu? Zašto?! Nisam imala svoj mobitel sa sobom pa nisam mogla nikoga nazvati. Nije kao da bi netko došao po mene i spasio me, ali ipak...
Kada sam pomislila da ne može postati još gore, počelo je kišiti i to zbilja jako. U sekundi sam bila mokra. Ugh, krasno. Skupila sam svu svoju snagu i počela hodati, opet. Mislim... šuma mora negdje završiti.
Takva sam hodala još nekih 10 minuta i bože, što je bilo hladno. Smrzavala sam se. Nije prestalo kišiti. Kako predivno. Kada sam pogledala na svoj sat, bilo je već sedam. Počinjala sam biti gladna, no nisam prestala hodati.
Morala sam izaći s ovog mjesta. Nisam mogla provesti noć ovdje. Dosada je već sve postalo potpuni mrak i moje se tijelo počelo puniti ničime drugime, nego strahom.
Moje misli su odjednom bile prekinute kada se grana slomila. Zamrzla sam se na mjestu. Moje se noge više nisu mogle pomaknuti. Nešto je bilo iza mene, ali sam se odbila okrenuti. Bilo je prestrašno. Odjednom sam čula glasno režanje i noge su se odlučile ponovno pokrenuti.
Okrenula sam se. Bila sam šokirana. Ispred mene je bio ogroman vuk. Njegovi su zubi režali. Izgledao je gladno i odmah sam znala što se događa. Htio me ubiti, pojesti, pretvoriti me u komadiće. Ja sam bila plijen, a on je bio predator.
Kada sam pogledala uokolo, sada je već bilo dva vuka, koji su hodali prema meni. Ne čekaj, tri... četiri... sedam... Ovo neće dobro završiti. Kada je vuk, koji je prvi stajao ispred mene, zavinuo, nisam se premišljala niti sekunde više i već sam počela trčati.
Nisam znala gdje idem i nije me bilo briga. Ako preživim ovo, biti ću najsretnija živa osoba na planeti. Mogla sam čuti kako vukovi trče za mnom i ubrzala sam korake, ako je to bilo moguće. Pogledala sam iza sebe.
Tamo su bili, predatori sa ničime više nego gladi u očima, navijeni da ube svoj plijen. Trčala sam koliko sam mogla, dok mi je srce kucalo kao alarm. Ali tada sam vidjela dvorac nedaleko ispred mene. Nisam dugo premišljala i počela sam trčati prema njemu.
Bili su odmah iza mene, prilazeći mi sve bliže i bliže u sekundi. Moj gospode, neću ovo preživjeti! Oko velikog dvorca, bio je zid sa kapijom. Ako samo mogu doći iza kapije. Šprintala sam i skoro sam mogla osjetiti tople dahtaje vukova oko svog vrata.
Bili su tako veliki, kao dupla ja. Kada sam dosegla zid, odmah sam otvorila kapiju i ušla u nju. Zatvorila sam ih uzdihano i odmaknula se od ulaza, dok se jedan odbijao o njih, a drugi su lajali tako glasno.
Projurila sam do ogromnih ulaznih vrata dvorca kada su režanja i lajanja prestala. Zaustavila sam se i pogledala iza. Tamo su bili, vukovi. Nisu se pomaknuli niti milimetar. Kada sam pogledala njihova lica, vidjela sam samo jednu emociju... strah.
Zapravo je to bilo ono strašno za vidjeti. Odjednom su potrčali i čekala sam dok svi nisu otišli. Hvatala sam zrak zbog onog trčanja. Kada su otišli, pogledala sam u dvorac i podignula glavu gore.
Bio je ogroman!
Pogledala sam sve prozore, ali tada je moje oko zapelo za nešto... sjenu. Imala je ljudski oblik. Kada sam trepnula, samo je nestala. Jesu li me oči varale? Vjerojatno sam si zamislila. Otišla sam natrag do ulaznih vrata i pritisnula kvaku.
Otvorila su se. Čudno, nisu bila zaključana. Odlučila sam poći u dvorac. Mislim... još je kišilo i ja sam se smrzavala. Možda je bilo toplije i ugodnije unutra. Ušla sam i zatvorila velika vrata za sobom.
Ono što jesam znala jest to da je bilo više opasnosti u dvorcu, nego u šumi.
~~~~~~~~~~
Jao, sada gledam u svoje stare bilješke i mislim si 'pa Andrea, jesi li ti bila normalna?' Ali dobro, sada je bolje i više nije tako cringey. Nikada ne čitam ono što radim ili pišem, ali ova nostalgija mi se ponovno urezuje u pamćenje i ona divna sjećanja na ovu priču. Shvatila sam da mi fali i da ju jako volim.