Četrdeset peto poglavlje
Kada sam prvi put pročitala pismo, doslovno sam se nasmijala. Mora da je to neka njegova bolesna šala. Zato sam ponovno pročitala pismo po drugi put iako mu opet nisam vjerovala. No kada sam bolje proučila riječi, moje srce počelo se slamati, a moj je mozak bio ispunjen pitanjima.
Tko mu je mogao reći ovakve stvari? Nije to mogao sam znati, nije, jer vjeruje meni i samo meni. Osim ako si nije umislio da ga ne volim. Zašto ga ne bih voljela? Odakle mu sada to?
Nisam se mogla prisiliti na suze. Sve je ovo za mene bila bolesna igra koju sam bila prisiljena odigrati. I napokon sam shvatila... treba me da se borim za njega. Kao što se on borio za moju ljubav, tako i ja sada trebam za njega. Uloge su se zamijenile. Sve je tako prokleto jasno. Ali...
Idem tamo gdje će mi biti lakše.
Da li je značilo da... da se želi... O moj bože. Ustala sam se iz kreveta svom silom, brzo obukla u čiste plave traperice i bijelu majicu, pazeći na krila i svoju ranu. Stavila sam kosu u rep i izjurila iz svoje sobe. Netko mora znati gdje je otišao. Rekao mi je da ga ne tražim, ali nije valjda ozbiljno mislio da ću ga poslušati kada nikada prije nisam.
Davao mi je znakove i u tamnicama, ali ja sam odbila to vidjeti. Slijepo sam se pravila glupom, a znala sam i vidjela sve. Nisam ga ni pitala. Već tada se ponašao čudno. Pa kakva sam ja to osoba? Nije bio mentalno stabilan i ja sam mu mogla pomoći na vrijeme, ali nisam marila. Samo sam mislila na sebe.
Odlučila sam otići po mamu, koja je taman izlazila iz svoje sobe. Ako je Marcus upleten u ovo, što sam sumnjala otpočetka, onda bolje da budem tiha. Prepala sam mamu svojom pojavom i brzo ju gurnula natrag u sobu, zatvarajući vrata za sobom. Gledala me kao da je vidjela duha.
- Dušo, što nije u redu? - upitala me uplašeno. Vidjela je kako teško uzdišem i gledam ju kao da ću se svaki čas rasplakati. Došla sam do nje i dala joj da pročita pismo dok sam se ja prešetavala po sobi.
- Mama, otišao je. - mucala sam dok je čitala pismo, iako nije djelovala iznenađeno... - Što ću sada? Kako ću ga naći? Što ako se želi ubiti? Što ću ja onda? - moj glas je polako drhtao i lomio se dok me mama bila spremna utješiti jer je vidjela koliko sam uznemirena. Vratila mi je pismo u ruku.
- Ne mogu vjerovati da je ovo napravio. - uzela me u zagrljaj i ja sam ju prihvatila, stenjajući u njeno rame... - Napokon je shvatio svoju grešku. Trepnula sam par puta i odmah se maknula iz njenog zagrljaja.
- Kakvu grešku? - držala sam ju za rame i gledala duboko u oči. Znala sam. Lagala je. Nikad mu nije htjela pružiti šansu. Vidjela sam to po načinu na koji govori i izbjegava moj pogled.
- Ubio je Zayna, Rose. - rekla je smireno i brzo se pravila kako nešto čisti po sobi kako ne bi obraćala pažnju na mene i moja pitanja... - Nije dobar čovjek. Opasan je. - tako tiho je to bila rekla da sam morala doći do nje.
- Kakve to veze ima? Kako ti znaš kakav je? Jesi li ti s njim bila svo ovo vrijeme? Ne znaš kroz što je prošao. Da ga nije ubio, ne bi me ovdje vidjela. Oplakivala bi mene i tatu. - živčanila sam na nju. Kako to može govoriti? Kako ju nije sram? Ubijao je, da... ali zar je on kriv jer se rodio kao vampir?
- Bolje je za tebe da je otišao. On je ubojica, Rose. - njezine riječi su me pogodile samo tako. Čuti takve riječi od vlastite majke, to nije bilo ni lijepo ni primjereno u ovoj situaciji. Moja reakcija joj je jasno pokazala koliko sam ljuta na nju.
- Rekla si da ga prihvaćaš. Lagala si, zar ne? - moje srce se slamalo... - Ovo je dio tvog plana?
- Ne znam ja za nikakav plan. Ja nisam u njemu sudjelovala. - odala se bez da je znala, dok je brzopleto govorila i stala se tresti... - Sve je to maslo— a onda se zaustavila.
- Dovrši što si htjela reći. - oštro sam prozborila. Pokušala je pobjeći iz sobe, ali joj ja nisam dala. Moj pogled joj je pokazao da se sa mnom ne može zezati. Morala je popustiti.
- Gledaj... - sjela je na krevet i izdahnula, a ja sam ju pratila... - Dogovor je bio da ti nitko ništa ne kaže, ali ne mogu—
- Dogovor? - odmah sam ju upitala bez vremena za gubljenje. Kako god, morala sam se mentalno pripremiti za sljedeće riječi koje su me duboko razočarale. Očekivati to od osoba kojima vjeruješ, koje ti ne bi naudile.
- Marcus je rekao kako ti ne smijemo reći da je planirao otići od onog dana kada je ušao u Andis. - bila sam duboko iznenađena. Zato je bio takav. Zato se tako čudno ponašao prema meni. Mislio je da ga odbijam. Nije znao kako da mi kaže, kako da mi priđe. Jer ga je Marcus začarao. Takav je bio i u tamnici. Bojao se.
- I ti si mi to prešutila? - dreknula sam shvativši da sam ju prepala i da je počela plakati. Morala sam biti tiša. Da me ostali ne čuju. No nikako nisam mogla.
- Rose, morala sam. - ustala se i počela mi prilaziti... - Morala sam da te zaštitim.
- Znam se brinuti sama za sebe. - odgurnula sam njene ruke sa sebe... - Ne treba mi tvoja zaštita, mama. Kako si samo tako duboko pala? Ne mogu vjerovati. Kao vlastita majka, trebaš imati povjerenja u mene. Ali ti mi lažeš i muljaš kao i prije. A oprostila sam ti. No tebe nije briga.
- Naravno da je, Rose. - ponovno je pokušala prići mi, no odgurnula sam ju... - Stalo mi je do tebe. Nisam te htjela povrijediti. Znam kako bi to primila. - u tom trenu zaletila sam se u nju i gurnula ju na krevet. Gledala me raširenim očima kao da gleda u čudovište. Suze su joj se slijevale niz oči. Ali mene nije bilo briga.
- Dopustila si da Harry ode od mene. - zaprijetila sam joj se kao da ću ju udaviti... - A znala si koliko ga volim. Vjerojatno je i laž da si pričala s njim. Mora da si ga popljuvala i zaprijetila mu se kako me ne smije više viđati, je li tako? - zaderala sam se ponovno. Samo je skrenula pogled. A ja sam se počela smijati sa suzama u očima.
- J-ja ne vjerujem! - lupala sam se po glavi... - Svi mi u ovom dvorcu lažete. Svi. To sam zaslužila? - proispitala sam samu sebe. Mama se ustala i došla do mene.
- Kćeri, molim te. - htjela me zagrliti, no ja sam ju ponovno gurnula od sebe. Mrzila sam njene dodire. Mrzila u ovom trenu.
- Ne zovi me kćeri. - pljunula sam... - Ja nisam tvoja kćer. Ne želim te više nikada vidjeti. Gadiš mi se. - krenula sam odlaziti iz sobe, ali sam se zastala na pola puta, bez da sam gledala u nju, okrenuta leđima i dalje mucala u suzama... - Čak sam te i spasila, brinula se za tebe da dođeš ovdje sigurno i prebrodiš sve što se desilo u Andisu. Vidim kako mi zahvaljuješ.
Samo sam čula bolne jecaje iza sebe i plač, ali nisam joj smjela popustiti i oprostiti joj, tako da me zagrli.
- Mora da smo se vratili na taj odnos majke i kćeri kao i na početku, jelda? - tada sam se okrenula prema njoj. Ona je vidjela u kakvom je rasulu moje lice, a ja njeno. Samo smo se gledale. Ponovno nije znala što reći. Davila se u svojim suzama, molila me da ju primim u ruke, no nisam joj više prilazila. Trebala sam otići od nje.
- I vidim... nije ti loše, jelda? - podigla sam obrve u zrak kada sam joj glavom pokazala na tri prazne boce vina koje je htjela sakriti od mene kad se pravila da čisti. Samo me nastavila gledati suznim očima, čak je i kleknula preda mnom.
- Molim te, ne čini gluposti. - molila me na koljenima i stenjala, no ja sam protresla glavom i ponovno joj okrenula leđa. Otvorila sam vrata i prije nego što sam zatvorila bravu, prozborila sam u mraku.
- Zbogom, mama. - a onda sam nestala, ostavljajući ju samu u sobi, njezin plač čuo se hodnicima sve dok se nisam spustila na donji kat. Nije mi bilo žao što sam se tako derala na nju. Zaslužila je, radi svega. To što sam joj oprostila, bila je kobna pogreška.
Jer lako je plakati nakon što se učine problemi i nastanu posljedice.
Nisam znala gdje hodam, što radim, samo sam teturala dok se nisam sudarila s nekim. Kada sam podignula glavu, jedva, vidjela sam kako me Aidan drži za ruke i proučava moje tužno lice.
- Aidan... - mutio mi se vid od suza i zastenjala sam. Htjela sam ga zagrliti, ali odmah sam stala micati... - Ti moraš znati gdje je Harry. - stala sam ga tresti za ramena.
- O čemu ti pričaš? - zbunjeno me gledao.
- Otišao je. - tiho sam zastenjala gledajući ga u suzama. Noge su mi propale i pala sam na pod zajedno s njim dok me još držao... - Pobjegao. - spustila sam glavu i stavila ruke na lice... - Napustio me. Moram ga pronaći. Nikad me nije vidio da ovako plačem i drhtim.
- Ne znam gdje bi mogao biti. - stao je mucati, ali odmah sam ga prokužila.
- Znam da lažeš. - bez deranja sam zastenjala i obrisala suze... - Znam što vam je Marcus rekao. Da mi prešutite o njegovom odlasku. - pogledala sam ga u oči tako blizu da me morao pažljivo slušati kako bi shvatio svaku moju riječ i pomogao mi jer sada jedino vjerujem njemu... - Oprostit ću ti što si mi to tajio kao prijatelju, ali molim te. Reci mi gdje je otišao. Molim te. - molila sam ga i molila. Bila sam potpuno slomljena. I on je to shvatio. Žalio me.
- Rose, ovo nisi smjela saznati. - izdahnuo je i prošao dlanom kroz kosu nervozno... - Ne znam puno. Znam da mu je Marcus nešto rekao, na što je Harry povjerovao. I znam da mu je rekao da pobjegne na neko daleko mjesto gdje ga ti nećeš moći naći. Ali ne znam gdje, zbilja. Ovo je sve što znam.
Nisam mogla vjerovati. Marcus? Je li to moguće? Moje sumnje su se ostvarile? Zbilja je tako? On je taj prevarant za kojeg sam mislila da je dobar s obzirom da me spasio? Ubit ću ga.
- Hoćeš reći da on stoji iza ovoga? - moje suze su se osušile, a glas i vid su mi postajali jasniji. Sada je sve bilo jasnije. Puno jasnije. Nije mama kriva. Ni Aidan.
- Da. - sramotno je kimnuo glavom... - Htio vas je razdvojiti. Rekao je Harryju da ga ne voliš zapravo i da si mu rekla kako ga kriviš za svu patnju koju ti je priuštio. A i da ljudi i anđeli ne idu skupa. Žao mi je...
- Znala sam. - lažno sam se nasmijala naglas i ustala se... - Znala sam otpočetka. - poderala sam pismo koje sam nosila u ruci i bacila komadiće u obližnju veliku vazu. Moje tijelo se treslo. Sada ne više od tuge, nego od razočarenja. On nije kao Harry. On nije njegov prijatelj. Laže ga. Namjerno.
- Nisam mislio da je takav. - Aidan je priznao.
- Okrutan je. Okrutan. Želi ga zaštititi, ali zna da sam anđeo. A ne voli anđele. Ne mogu vjerovati koliko je ljubomoran, a Harry tako naivan i lakovjeran. - tresla sam glavom i mentalno ludila. O, zašto mi se ovo događa? Zašto sve nije kako treba biti? Zašto nam se upleće u život? Tko je on nama?
- Čuo sam njegov razgovor s Olivijom. - povukao me sa strane i pogledao uokolo kako ga netko ne bi čuo... - I nisam to znao, ali ona bi mogla znati gdje je. - šaputao je tiše nego ikada tako da sam se morala dobro koncentrirati da ga čujem... - Ona se pobrinula da ode na neko mjesto gdje samo ona zna nekakvu šifru ili što god. Ali sumnjam da ćeš moći išta izvući od nje.
Zar je tako? Zašto se čudim? Pa to mu je cura. Koja je postala nova kraljica Andisa.
- Saznat ću što rade. Samo čekaj. - hrabro sam kimnula glavom... - I hvala ti. Puno ti hvala na ovome. - krenula sam odlaziti iz hodnika, no zaustavila sam se na vrijeme.
- Mogu li te pitati jedno pitanje? Kimnuo je glavom i ja sam brzo došla do njega.
- Čega se vampiri najviše boje? - pitanje je zvučalo suludo, ali je imalo smisla. Toliko sam već s njima i trebala bi to znati. No ne znam. I upravo pitam anđela za savjet... - Za svaki slučaj ako mi neće reći gdje je.
- Znam čega se boje, ali to ne mogu nabaviti. No znam jednu varku. - u ruku mi je pružio praznu epruvetu koju je držao u svojoj torbi... - Boje se posvećene vode.
- To ih zbilja može ubiti?
- Ne baš, ali ako ju poliješ na njih, izgube svoje moći. Nemam tu vodu, ali natočiš običnu i nitko osim tebe neće znati. - ponosno mi je namignuo i ja sam se obradovala.
Požurila sam kroz hodnike, u kupaonici natočila vodu, spustila se stepenicama i polako prilazila iz blagavaonice u kuhinju. Tamo sam čula njihove glasove. Zato sam odlučila krenuti prema njima, nadajući se da me nisu čuli. Pokušala sam se praviti kako me ova situacija s Harryjem uopće ne dotiče.
- Oh, Rose. - čim su me vidjeli, Olivia se odmah javila sa lažnim osmijehom, i dalje u samoj crnini. Vidjela sam kako su joj prsti krvavi... - Dobro jutro. Kada sam joj se približila, vidjela sam što reže i došlo mi je da se zbljuvam... - Jesi li za... svježe ubrano ljudsko srce?
Rekla je to tako jednostavno, sretno, lagano kao da ju to ne dotiče. Zgadio mi se prizor i stavila sam dlan na oči jer nisam mogla gledati kako ga sjecka na komade. Čim je vidjela moju reakciju, samo se kesila. Marcus je blijedo šutio sa strane i slušao.
- Harry mi je ostavio pismo. - stala sam bezveze govoriti mirnim tonom. Opustila sam tijelo i odmah uputila pogled Marcusu koji me krivo gledao. Njihova šutnja me natjerala da krenem dalje.
- I napustio me. - slegnula sam ramenima i uzela jabuku koja je bila na stolu... - Ne znam da li je to zbog druge djevojke, možda? - dignula sam ton. Čim sam uzela griz jabuke i počela žvakati, Marcus se javio, vraćajući mi direktni sumnjivi pogled. Ja sam ostala gledati kako bi shvatio da se ne šalim.
- Može biti. - promrmljao je lažljivo i uzeo komadić srca kojeg je stavio u usta i stao žvakati dok se krv cijedila iz njega... - Mi ne znamo ništa o tome. Prije nego što sam uspjela odgovoriti, Marcus je nastavio.
- Otišao je kako bi te zaštitio. - nastavio je i znala sam kako kreće s lažnom pričom. Gadio mi se. Znala sam točno što misli. Baš kao Zayn... - Rekao sam mu kako je to suluda ideja, ali... - stao je i slegnuo ramenima odvraćajući pogled... - nije me slušao.
Da, ti si mu to rekao. Ne ja. Gledala sam ga s prijezirom i tako par minuta u tišini, kao i on mene. Samo sam čekala kada će se predati, ali nikad nije. Namignuo mi je.
- Idem u lov, ljubavi. - zagrlio je Oliviju oko leđa i utisnuo joj poljubac u obraz... - Vidimo se. - tada je zadnji, oštar pogled uputio meni, kao da me upozorava. Može li biti, da me čuo kad sam pričala s mamom i Aidanom?
Čekala sam pravi trenutak da ode, a onda sam došla do Olivije, ljutito, i stala pored nje sa stisnutim šakama. Samo mi se kesila u facu.
- Prestani sa sranjima. Reci što znaš. - zaderala sam se naglo.
- O čemu pričaš? - smijala se i dalje dok je sređivala kuhinju. Malo mi je falilo da ne izvadim vodu iz džepa.
- Znam da znaš gdje je Harry. Znam da si ga ti tamo i uputila. I znam da je tvoj dragi dečko kriv za to. Zato mi bolje reci gdje je i tamo me odvedi tako da ga mogu vratiti natrag prije nego što učini nešto grozno. - gledala me s iznenađenjem, smijeh je prešao u ozbiljnu facu. Sada ti više nije smiješno, huh?
- Iz mene nećeš nikada izvući informacije. - odmjerila me od glave do pete i pokazala na mene nožem... - Ti? - zacerekala se... - Mala, slaba, krhka princezica? - prekrižila je ruke... - Nasuprot mene? - podigla je obrve... - Planiraš me ubiti ili? - zaokrenula je očima i nastavila raditi.
- Ne. - rekla sam glasom kao i ona i to joj je dalo pažnju... - Ali bolje da mi kažeš gdje je prije nego što požališ. - stiskala sam zube. Znala sam da nećemo moći mirno razgovarati. Blejala je u mene kao tele u šarena vrata.
- Ti to mene zajebavaš? - zaprijetila mi se. Ja sam joj se unjela u facu i podigla lice, gurajući ju prsima prema iza. Pogled joj je odmah otišao na moj goli vrat.
- Izgledam li tako? - podigla sam obrve i izazvala ju. Ne bojim je se. Djelovala je uplašeno na tren, ali to su me samo moje oči varale. Oči su joj postajale crvene i bila je iziritirana. Stala je brzo disati. A onda sam, prije nego što bude prekasno, izvadila bočicu s vodom i stala mahati njom pred facom. Prvo je trebalo da shvati o čemu se radi, no ubrzo je shvatila, po mojem zlobnom smiješku.
- Makni to od mene. - stala je mucati i povlačiti se hodajući unatrag, kada je vidjela što imam. Upalilo je. Imala je raširene oči i nikad joj još nisam vidjela tako uplašen izraz lica i pogled. Je li to moguće da djeluje?
- Neću. - namjerno sam sporo tresla glavom i prilazila joj polako dok je ona odlazila od mene.
- Makni to od mene, molim te. - stala se braniti dlanovima kao da me želi zaustaviti na vrijeme... - Ne igraj se s tim. Kako je dobar osjećaj vidjeti kako me se boji i kako vladam njom.
- Reci mi gdje je prije nego što te polim s njom i umreš na mjestu bez da te tvoj dečko spasi. - ljutito sam režala i gledala ju raširenih očiju. Otvorila sam čep epruvete i uživala u njenoj reakciji.
- Nemoj ovo raditi. - i dalje se branila i bila zarobljena na rubu zida te se nije mogla izvući. O, znala sam. Nije jela. Nije imala snage ni da me obori. Je li to zato što onda nije koristila vampirsku brzinu? Pomalo mi ju je bilo žao, pošto ne zna da lažem, a i njeno lice je izgledalo kao da će se rasplakati i da se oprašta sa životom.
- Gdje je? - mahnula sam dlanom kao da ću ju politi, a ona je vrisnula, čučnula u kutu i zaštitila lice rukama, okrećući glavu u stranu.
- Kod vještica. - odmah je zastenjala i stala duboko disati. Protresla sam glavom. Čekaj, što?
- Vještica? - spustila sam ruku dolje... - Kakvih vještica? - ostala sam i sama zbunjena. Nikad nisam to čula. Vještice postoje? Ali, što se čudim... Ako postoje vampiri i anđeli, onda mogu i one.
- Ne, istina je. - maknula je ruku s lica kada je shvatila kako sam ju pustila na miru i polako se ustajala... - Tamo sam ga odvela. S druge strane tvojeg rodnog grada. - gledala me s prijezirom. Kunem se, htjela me ubiti upravo sada. Trebalo mi je par sekundi da preberem misli.
- Zašto si ga odvela tamo? - upitala sam ju i dalje zbunjena.
- Jer je tako htio. Htio je zaboraviti na tebe.
- Marcus je kriv za ovo, kako ne razumiješ. - dreknula sam.
- Marcus te ne voli. Ne voli anđele. Ne želi da se njegov rod miješa s neprijateljima. Zamisli vašu vampirsko-anđeosku djecu.
- I ti mu to dopuštaš?
- Ne miješam mu se u posao. - promrmljala je i ponovno otišla do šanka gdje su bili komadi ljudskog srca. Uzela je vrećicu i stavljala komade unutra dok ih nije spremila u frižider. Cijelo vrijeme sam ostala tiha, u sjeni. Dok nije počistila nered. Da, radila je to za svojeg dečka.
- Idemo. - mahnula sam glavom kada je dobila moju pažnju jer je shvatila kako se ne mislim micati iz kuhinje bez nje... - Prije nego što nas itko vidi. Nije komentirala ništa. Očekivala je to. Tako da je popustila i otišla po mojim pravilima. Nije mi previše objašnjavala gdje, zašto, kako. Samo smo izašle iz dvorca potiho i u vrt gdje smo nastavili hodati kroz šumu.
- Ovo nije dobra ideja. - govorila je dok je hodala ispred mene. Njezin nos je bio crven od hladnoće, a ruke i lice blijedo. Trgala je grane ispred sebe... - Ako ga uspiješ izvući iz stanja u kojem je sada, ja ću se osobno proliti vodom. Nisam shvatila o kakvom stanju priča. O depresiji? Ili o gladi?
- Pazi što si rekla. - podigla sam obrvu i uputila mi je hladan pogled. Naravno da mogu, on me voli. Hodale smo ostatak u tišini iako je meni bilo teško zbog velikih krila. Pazila sam da ne učini neku glupost ili pokuša pobjeći. Došle smo do mojeg sela. Falilo mi je.
- Ne mogu proći kroz grad. - izdahnula je i proučila detaljno stazu i kuće. A onda je okrenula glavu i nasmiješila mi se zlobnim vragolastim smiješkom... - Morat ćeš me nositi. - ponovno je govorila svojim laganim, bezbrižnim tonom.
- Teška si. - zastenjala sam nakon što sam ju podigla u zrak, držeći ju za ramena. Tjerala me prema dolje i morala sam uprijeti puno snage u leđne mišiće da nas obje podignem u zrak. Kako sam i mislila, težila je kao jedna tona. Jedva sam nosila Ellu, a kamoli nju.
- Popila sam 10 litara krvi, što bi ti htjela? - rekla je ispod mene. Samo sam zastenjala dok nisam dobila stabilnost i uspjela nas prevesti preko grada. Bio je lijep. Vidjela sam svoju školu, kuću, ljude, trgovine. Iako mi vraća uspomene, sve je to crna prošlost iza mene. Maltretirali su me svaki dan... - Gdje ti je snaga, mala?
- Zašto mi onda svojom brzinom nisi uzela bočicu... - osjetila sam kako gura ruku u moje hlače, no ja sam ju šutnula nogom kako bi prestala... - Koju mi, usput, nećeš baciti na zemlju. Mogla sam ju ispustiti dolje i baciti. Ali time ću se prijetiti kasnije.
- Nije tako jednostavno, ljepotice. - arogantno je rekla. Uskoro smo došle do čistine gdje se nalazio poznati slap i jezero. Nisam ni znala da postoji, a živim ovdje. Htjela je da se spustimo tamo. To sam i učinila.
- Kakvo je ovo mjesto? - upitala sam ju kada sam nas spustila i protresla ruke od težine koju sam nosila. Više ne bi imala snage ponovno ju podići. Mjesto je izgledalo obično, kao da tu nema vještica. Zašto bi tu bile?
- Ovdje su. Samo čekaj. - stala je šaputati neke čudne riječi, egzorcističke, radila je čudne pokrete rukama i oči su joj odjednom postale bijele. Pustila sam ju da radi svoj jezivi posao. Sve oko nje počelo se magliti.
- Harry mi nikad nije pričao o ovome. - promrmljala sam samoj sebi i naježila se.
- Znam što misliš, Rose. Čudna sam. - prekinula me iz misli... - Ali ovo je put do njih. - znači da, zazivala ih je, kao u drugom svijetu, gdje ih nitko ne može otkriti i vidjeti... - I ako se pitaš zašto ti nikad nije rekao, to je zato jer se o njima ne priča. S njima jesmo prijatelji. Oni otvoreno prihvaćaju vampire i anđele. Ali jednom kad dođeš kod njih, nema povratka. Tako da te ja vodim samo ovdje. A dalje si sama.
- Zašto nema povratka? - zbunjeno sam ju pitala. Tada je otvorila sjajan put, bijele šare koje su lebdile u zraku, kao da se spremaju odvesti me u raj. Bilo je čudno, jer iza je bila obična priroda. Kao putovanje u vrijeme.
- Gledaj, stvar je u kletvi. - oči su joj se vratile u normalu i pogledala me... - Harry je ubio anđela. Nikad prije nije ubio anđela. Vampiri koji prvi put ubiju anđela, moraju proći kroz tu vrstu kletve. Ako vampir nema nekog za koga mari, onda je to u redu. Ali Harry je osim zbog toga, došao i radi tebe. Da te zaboravi. Na svoja djela. Koja nije htio učiniti. Teško mu je zbog svega. Uvijek je bio sam.
Kletva? Zašto mi Harry to ranije nije rekao? Zašto je morao šutjeti? Mislila sam da nemamo tajni.
- I što? - tresla sam zbunjeno glavom... - Zaboravit će na sve probleme? Postoji neka magična tableta? - naglasila sam pod navodnicima. Nasmijala se na to.
- Za ubojstvo anđela, daje se svoja krv. Ako vampir učini nešto nažao vješticama ili prekrši pravila koja je potpisao, one u tu krv mogu uliti otrov i tako ubiti vampira živog, u sekundi. Tako drže sve pod kontrolom. Njemu to nije problem. - bilo je dobro, ali uvijek mora biti taj ali, ali zato što, ali kao... - Ali bojim se da je uzeo, da, neku vrstu tablete. No nisam sigurna. Ne znam da li može izaći iz toga. Ako te zbilja htio zaboraviti, ne znam može li te se ponovno sjetiti. One te natjeraju da ostaneš ovdje i zavedu te svojim glasom i čarolijom. Na kraju te samo iskorištavaju. I one moraju otvoriti tvoj put natrag.
Bila sam tako zbunjena, tako, tako zbunjena. Ništa nisam znala o ovome. Može me samo tako zaboraviti? Zašto bi napravio tako glupu stvar kada nikad nije htio da ja zaboravim njega? Harry, zašto si tako blesav? Zašto?
Htjela je otići.
- Olivia? - zaderala sam se za njom. Ona je zastala i okrenula se. Bila je ozbiljna. Izvadila sam epruvetu sa vodom i izvadila čep. Okrenula sam epruvetu naglavačke i van je iscurila voda.
- Ovo je obična voda. - zlobno sam ju pogledala. I očekivala sam njenu iznenađenu facu.
- Koja si ti—htjela me opsovati, no prekinula sam ju.
- Hvala ti. - bacila sam bočicu sa strane... - Puno ti hvala što si riskirala. Ali moraš znati da ga trebam. - isprsila sam se i ona se zaustavila prije nego što mi slomi vrat.
- Znam. - rekla je ljutito i izdahnula da se smiri... - Vidim to. - odmjerila me ljutito... - Osjetim to. Nitko nikad prije nije tako mario za njega. Niti on za nikoga. Tako da... - bilo je to prvi put da ju vidim tako zamišljenu, s glasom kao da mari. To mi je bilo drago. Možda nije tako loša... - Čudesna si za njega. Poslana si u pravo vrijeme. - njene riječi su me ugodno iznenadile, no to sam znala i sama.
Samo sam kimnula glavom, a onda je i ona. Nije mi mahnula, samo je nestala u daljini. Nisam znala hoće li šutjeti ili reći Marcusu. Tako i onako će saznati sam.
Sada je sve na meni.
Udahnula sam i protresla dlanove.
Otvorila sam oči.
- Idemo. - rekla sam, koraknula u bijelu maglu, a onda nestala sa lica zemlje. Bijela magla je nestala, zajedno sa mnom.
~~~~~~~~~~