**Elly's pov**
„Nisam se nadala da će ovaj tjedan ovako dobro proći." Kažem ekipi nakon što siđemo s busa u Derevilu.
„Iskreno, ja sam mislila da će Adam provaliti u školu da te vidi i popriča s tobom." Kaže Adriana kroz šalu.
„Ne bih se čudio, bio je baš uporan." Nadoda Dean. Polako se krećemo prema parku nedaleko kolodvora. Tu je sjecište putova za Adrianu, Deana i Lukea.
„Ali nije mi jasno zašto ustraje nakon svega, nakon što je saznao da sve znam. Ne misli valjda da sam tako laka i naivna?" kažem i uzdahnem. Dean me obgrli jednom rukom, to nam je postao običaj. Odjednom iza nas netko počne trubiti. Svo četvero se okrećemo i ugledam auto Adamove mame, tamo gdje smo se ljubili. Ne, ne, ne može sad nakon cijelog tjedna. Dean me privuče bliže sebi, vjerojatno da me zaštiti ili spriječi da pobjegnem. Svi stojimo kao kipovi, a Adam izlazi držeći ruže i veliki plakat.
„Sve je laž, učinili su da me zamrziš zbog nečeg što nisam učinio. Molim te, u ime sve ljubavi koje osjećamo i koju smo proživjeli, daj mi pet minuta da ti objasnim. Fotografija laže!" pisalo je na papiru. Polako sam se udaljila od ostatka ekipe i prišla mu. Hladna, uništena izraza lica, a vrištećeg srca. On se isprva osmjehivao, onako predivno kako samo on zna, ali svakim mojim korakom osmijeh je padao s njegova lica.
„Elly, ljubavi." Na to ljubavi sam se cinično nasmijala. Zbunjeno me pogledao. Kako je dobar glumac, ne mogu vjerovati da sam pala na sve one riječi, poglede, osmijehe.
„Nemoj." Hladno kažem, a njegov zbunjen pogled se promijeni u prestravljeni.
„Mogu objasniti, sve je laž, ne znam..." prekidam ga, nemam snage slušati dobro osmišljenu laž.
„Prekini, ne moraš više lagati. Sve znam i prekidamo. Možda imaš savršeno objašnjenje u koje bi ona stara ja povjerovala. Ali, ova sad nova Elly ne vjeruje nikom, apsolutno nikom. Uništio si me. Znao si sve o meni, sve sam ti rekla, snove, nadanja, a najvažnije strahove. Sjećaš se?
**Flashback oboje**
„Najveći mi je strah da ću jednom nekog tako jako zavoljeti, a da će me ta osoba povrijediti, ostaviti. Bojim se da će me to slomiti. Zato se ne želim vezivati za ljude, zbog tog se bojim veza i svega vezanoga uz to." Rekla mu je, a on ju jepažljivo slušao.
„A kako ćeš tako proživjeti život? Cijelo vrijeme u strahu da te neko ne povrijedi? Ne možeš od toga cijelo vrijeme bježati. Bol, razočaranje su sastavni dio života. Ne možeš biti sretna ako nikad nisi bila tužna." Govorio je,a ona ga je gledala dok govori. Neka iskra mu je zaigrala u oku.
„Opa, to je bilo mudro. Imaš pravo. Ali sad sam sretna, zar to znači da ću ubrzo biti tužna?"
„To ovisi o tebi. Možda ne danas, sutra, ali jednom i to moraš biti."
„Znam. I znam kad ću biti tužna. Bit ću tužna kad ti odeš." Rekla je te naslonila svoju glavu na njegovo rame. Tako su stajali neko vrijeme. Počelo se smrkavati i zvijezde su se počele paliti jedna za drugom.
„Znaš, ja te nikad ne bih povrijedio." Odjednom je rekao.
„Nikad ne reci nikad. Ništa nije sigurno." Odgovorila mu je.
„Onda ću dati sve od sebe da ti vratim vjeru u ljude. Pokazat ću ti da postoje oni iskreni i odani ljudi. Značiš mi, jako te znam da te nikad ne bih mogao povrijediti."
„Pokušaj, ali to neće biti lako. Možda ne namjero, ali slučajno?"
„Ni slučajno te ne bih povrijedio." Rekao je te prislonio svoje usne na njezine.
**End of flashback**
„Bojala si se da nekog nećeš jako zavoljeti, a da će te on ostaviti, povrijediti. Zapamtio sam, sve do riječi. Tad sam te prvi put poljubio." Kaže i spusti pogled. Kriv je znala sam!
„Točno, i gle što si napravio. Nema smisla više odugovlačiti..." nisam stigla završiti, a on me prekinuo.
„Ali ja te nisam prevario." Očajno reče.
„Nisi? Fotografija laže? James laže? Onaj poziv na skype laže? Molim te, dosta igrica. Među nama je gotovo. Zauvijek. Ova Elly više ne vjeruje, ne voli, samo diše i preživljava. Nadam se da si sretan sad." Okrećem i odlazim. Ostavljam ga, osobu koju sam voljela više od života. Ma lažem, osobu koju volim više od života. Dolazim kod ekipe i Adriana me grli. Luke mi prilazi i kaže da otkazuje njihov večerašnji spoj.
„A ne, ne. Ne otkazuješ. Sve je kao i prije. Još je i bolje. Riješila sam se velikog tereta. Sad mogu nastaviti živjeti." Rekla sam s tako odglumljenim glasom da su mi čak povjerovali. Svi osim Deana.
„Dobro onda. Ali možemo otkazati, nazovi me ako budeš trebala najbolju prijateljicu." Kaže Adriana.
„Neću zvati jer najbolja prijateljica treba odmor od sve drame. Ne želim da išta od ovog utječe na vas i vaš odnos." Kažem i nasmijem se.
„A znam da ne želiš,ali ti si bila tu kad smo mi bili u svađi i pomirila si nas. Želim ti vratiti uslugu." Kaže prije nego se odvojimo. Ja i Dean kod njega, ona i Luke skupa.
„Vas dvoje ste druga stvar, vi se volite i okolnosti su drugačije. Ja i Adam smo gotovi i ne treba ga ni spominjati više. A uslugu ćeš mi vratiti ako budeš sretna i zabaviš se večeras." Kažem i namignem joj.
„Dobro. Laku noć." Zagrlim ju.
„Laku noć." Uzvrati mi. „ Pazi na nju." Kaže Deanu.
„Uvijek." Rastanemo se.
**Adam's pov**
Ona osoba koja je stajala ispred mene nije Elly. Ne može biti. Tako hladna, distancirana. Tko je ovo učinio? Ne dopušta mi da joj objasnim. Natjera me da se prisjetim prvog poljupca. Bože, volim ju više od sebe. Očajno pokušam objasniti, no ne dopušta mi.
Odlazi. Odlazi s Deanom. Nijemo stojim i gledam ih. Njih dvoje odlaze sami. Ona ide kod njega? Zaključavam auto i krenem ih slijediti. Nije mi jasno što ona sad ima s njim. Dolaze do kuće, njegove i ulaze. Spava kod njega? Hrpa pitanja mi se roji u glavi. Kod mene je prespavala nakon nekoliko mjeseci veze, a sad tek tako spava kod njega? I onaj vikend isto. Nije istina da sam ju povrijedio, slomio. Istina je da voli Deana, i zato ne želi vjerovati meni. Lakše je okriviti mene i neku lažnu sliku nego mi u lice priznat da se zaljubila u drugog. U tome je stvar, unatoč obećanjima i zakletvama zaljubila se u drugog. Sad je s njim i vole se. Daljino, prokleta bila. Gotovo je, izgubio sam ju. Odustajem od svega. Vraćam se u automobil i vozim polako kući. Svašta se dogodilo danas.
Ležim na krevetu, premotavam film u glavi, svaku njezinu riječ. Zašto je jednom spomenula Jamesa? Koje on veze ima s ovim?
**Adriana's pov**
„Daj, Luke. Nisam raspoložena." Kažem mu i okrećem se na svoju stranu kreveta. Brinem se za Elly, nije dobro. Sve ovo zadržava za sebe. Ne govori o tom, zapravo ne pokazuje nikakve emocije osim lažne sreće.
„Ah, dobro." Otpuhne i okrene mi leđa.
„Ljutiš se?" upitam ga i prođem mu rukom preko golih leđa. Kako obožavam njegova ramena i ruke.
„Ah, kao da je bitno." Izbjegava moj pogled.
„Gle meni je bitno, ali razumi me. Ne mogu tu s tobom uživati dok znam da Elly nije dobro i dok ona pati. Imala bi grižnju savjest." Odgovaram i utisnem mu poljubac u usne.
„Ma shvaćam, ali imam osjećaj da zapostavljaš mene, nas zbog nje." Okreće se prema meni. Utješi me njegov blag pogled.
„A malo zapostavljam. Brinem se za nju. Pomalo i bojim, ovo ju je stvarno slomilo. Voljela ga je, jako. Vidio si i sam. A sad je povrijeđena, a meni ne govori što se događa u njenoj glavi niti što osjeća. Mislim da gubim najbolju prijateljicu." Riječi koje sam svo ovo vrijeme čuvala izlazu iz mene.
„Imaš se svako pravo bojati jer vidim i ja da nije dobro. Ali ne gubiš ju ipak, ona je i ostat će tvoja najbolja prijateljica, no vjerojatno tebi ne želi kvariti vezu. A i ima i Deana." Odgovara i ljubi me u čelo.
„A i on. Mislim da više njemu govori što joj je nego meni. Sve je bliža s njim." Uzdahnem.
„A vjerojatno je u njemu našla neku utjehu koju nije vidjela u tebi. Možda ju on kao nesretno zaljubljen bivši bolje razumije nego ti sretno zaljubljena." Počinje me ljubiti po vratu.
„Moguće da je. Ti ne misliš odustati?" upitam ga sa smiješkom.
„Ne, ne. Znam da će te ovo opustiti." Kaže i namješta se u udobniju poziciju.
„A dobro onda. Neću se opirati." Kažem i puštam ga da me ljubi, no Elly mi je stalno u podsvijesti. Ne mogu zamisliti da je Adam kriv i onoliko se ispričava.
**Elly's pov**
Dean je pravi domaćin. Naručio nam je pizzu, servirao stol, meni sredio gostinjsku sobu. Njegovih nije bilo doma pa je bilo manje neugodno.
„I jesi se najela?" upita me nakon jela.
„Jesam, ukusno je bilo. Ali sad bi mi baš sjeo sladoled." Kažem i na pamet mi pada Adam i naš spoj kad smo jeli veliki sladoled žlicama. Osmijeh mi pada s lica.
„Oh, srećom imam sladoled. Što je bilo?" kaže i upitno me pogleda.
„Ma ništa, sjetila sam se nečeg s Adamom. Više mi se ne jede sladoled." Kažem i pokupim tanjure.
„Pa ne možeš dopustiti da te uspomene sputavaju u životu." Kaže, uzima me za ruku, uzima sladoled i žlice te odlazimo vani sjesti.
„Sjedi i jedi sladoled iako je jako hladno." Ustaje se i odlazi po deku. Imamo debele jakne, no hladno je.
„Hvala ti." Kažem i u tišini gledamo nebo i jedemo sladoled. Ovo je nova uspomena, nevezana za Adama. Sjedimo tako neko vrijeme i ja mu naslonim glavu na rame.
„Ne želim otvarati tu temu, no što misliš zašto Adam toliko inzistira na oprostu?" upita me odjednom.
„Ne znam, na čas mi se učinilo da je iskren, da nije ništa napravio. No u drugom mi se učinio tako kriv. Ona slika sve dokazuje i nema smisla više ništa s njim raspravljati." Uzdahnem, a hladan vjetar mi donese poznat parfem. Osvrnem se oko sebe no nigdje nikog nema. Moj njuh i razum me varaju.
„Kasno je. Hoćemo na spavanac?" upita me i zijevne ko krokodil.
„Pa može i mene hvata san." Ustanemo i krenemo svatko svojoj sobi. Sobe su nam jedna do druge tako da mi je blizu ako išta za trebam. To je zapravo bila soba njegova brata, no brat se odselio i oženio i prekinuo skoro svaki kontakt s obitelji.
„Laku noć." Poželim mu, on uzvrati i zatvaramo se u svoje sobe.
Ležim već dva sata, no san mi nikako ne dolazi na oči. Razmišljam o svemu, najviše o Adamu i kako sam slijepa bila. Sva njegova pusta obećanja, volim te, daljinu ćemo pobijediti, završimo školu, osnujmo obitelj. Kako je imao duše toliko lagati? Zatvaram oči, no njegov lik stalno iskače. Toliko lijepih trenutaka, uspomena bačeno u vodu. Naša pobjednička slika, lampion, cvijet? Ništa, sve je sad uzalud. Uzimam mobitel i uključujem ga. Ulazim u album iako znam da je to smrtna presuda. Listam sliku po sliku i suze same naviru. Plačem kako listam sve dalje i dalje. Sad već jecam, slike s izložbe. Dean kuca na vrata, ulazi, pita što mi je. ne odgovaram. Prilazi mi, uzima mi mobitel te me privlači u zagrljaj. Jecam,plačem,boli me.
„Ne može sve biti laž, ne može!" bolno izustim. Dean gleda slike.
„Možda i nije laž, možda te je volio i prestao." Stišće me uz sebe.
„Možda stvarno jest." Nastavljam plakati. Iscrpljena vjerojatno zaspem.
Ujutro se budim u Deanovom zagrljaju. Osjećam se slabo, dehidrirano. Ustajem, ulazim u kuhinju i pijem vodu. Na vitrini ugledam svoj odraz. A ne, sinoć sam pala ali neću nikad više. Neće me više vidjeti slomljenu, ni on niti itko drugi. Gotovo je. odlučila sam nikog više ne pustiti blizu sebe, ne dati mu moć da me povrijedi.
A/N: i što mislite, je li ovo stvarno kraj? mogao bi biti? nadam se da vam se svidjelo i nadam se da se ne trebam bojati za vlastiti život i da me nećete doći ubiti jer sam ih rastavila? ako vam se svidjelo vote and comment <3