I'll be your soldier

Day 6: Grmljavina

~ponedjeljak~

**Adam's pov**

Koji predivan osjećaj, napokon ju mogu držati u naručju, govoriti joj sve one slatke riječi koje mi se roje u glavi. Napokon je mogu ljubiti i pokazati koliko mi znači. Ne sjećam se kad sam zaspao ovako sretan. Iz sna me trgne neka buka. Ustanem i upalim svjetlo. Netko mi kuca na vrata. Oprezno koračam vratima osluškujući udarce na obližnjem zvoniku. Tri sata su. Odjednom mrtvu tišinu propara udarac groma. Osoba s druge strane tiho vrisne. Elly.

„Otvori, molim te." Začujem ju.

„Evo, evo." Kažem i brzo otključam. Nisam niti otvorio vrata, a ona mi se našla u naručju.

„Što je bilo?" upitam ju i potapšam ju po glavi.

„Grmi." Kaže i protrne pri još jednom udaru groma.

„Bojiš se?" upitam ju.

„Da. Nego, mogu biti s tobom? Bojim se biti sama." Tiho kaže.

„Slobodno. Hoćeš vode?" upitam ju i odmaknem se malo od nje.

„Ne treba. Ja bih samo spavala, ali to je nemoguće uz ovu grmljavinu." Sjeda na krevet. Sada je obučena u jednostavnu spavačicu.

„Meni ne smeta." Kažem i sjedam do nje.

„Hoćeš da pričamo, igramo igru?" priupitam ju.

„Pa ako tebi nije problem, ja bih samo da ležimo zagrljeni." Kaže te se uvuče ispod plahte.

„Ne bunim se." Kažem je liježem do nje, njoj iza leđa.

„Ovo nije poziv ni na što." Kaže i nasmije se.

„Nisam ni očekivao." Prebacim ruku preko njenog trupa.

„Sviđa mi se tvoj parfem, smiruje." Kaže i uzdahne.

„Stvarno? Onda ću ga stalno nositi." Nasmijem se. Malo se promeškolji i okrene se prema meni.

„Zašto ti se ja uopće sviđam?" upita gledajući me u oči.

„Zato što si posebna, savršena sa svim nesavršenostima." Koji klišej.

„Aha, naravno." Otpuhne.

„Ali to je istina, koliko god ofucano zvučalo. Sviđaš mi se zbog sebe, ne pretvaraš se, otvorena si, iskrena." Kažem i poljubim ju u obraz.

„To zvuči malo bolje." Kaže i ponovo se okrene na bok. Tako smo ležali neko vrijeme. Svaki put kad je zagrmilo, ona bi se primakla milimetar bliže.

„Adame?" kaže, a da me ne gleda.

„Da?" odgovorim već u polu snu.

„Oprosti." Njezine me riječi malo razbude.

„Zašto? Nisi napravila ništa što zaslužuje oprost."

„Jesam. Prvo sam te otjerala zbog Deana, zatim sam učinila da patiš za mnom, slušaš sve moje jadikovke. Nakon prekida s njim sam te držala na udaljenosti, svako malo se ljutila na tebe, a ti si svo ovo vrijeme bio strpljiv, čekao si me. I na kraju sam sumnjala u tebe, nisam ti vjerovala. Ni tada se nisi dao smesti i nisi me odgurnuo od sebe." Kaže i osjetim dubok udah. Neće valjda sad zaplakati?

„Za ono pravo vrijedi biti strpljiv i pretrpjeti malo." Kažem kratko i osjetim njen drhtaj.

„Hvala što si me čekao i bio tu." Šmrcne.

„Zašto plačeš? Zar ti nisi jedna od onih koje nikad ne plaču?" upitam ju i podignem se na laktove tako da joj vidim lice.

„Jesam, ali odjednom me boli sve što sam ti učinila, a ti si tu neprestano za mene i odmah si me primio otvorenih ruku." zabije glavu u jastuk tako da ne vidim njene suze.

„Hej, ne treba te boljeti ništa, ja sam to sve s ljubavlju primio. Ako će ti biti lakše, znam kako se možeš iskupiti." Kažem i ona me pogleda crvenim očima.

„Kako?" obriše nos rukom. Luda moja.

„Prvo, nemoj više plakati. Drugo, napravimo ovaj izlet jednom velikom uspomenom. Treće, učinimo ovo ljeto nezaboravno. Četvrto, provedimo čitav ovaj život zajedno. I peto, ljubi me onoliko koliko ja tebe ljubim, vjeruj mi onoliko koliko ja tebi vjerujem i voli me onoliko koliko ja tebe volim." Kažem ovo zadnje, a ona se blesavo nasmije.

„A koliko me to ljubiš?" upita i ja joj počnem utiskivati one male nevine puse po obrazima, kapcima, kutovima usnama.

„Evo ovoliko i sto puta više. Jednom ću ti pokazati." Napravim onaj zločesti osmijeh jer znam da ga obožava.

„Koliko mi vjeruješ?" nastavlja.

„Toliko da bih ti povjerovao da mi sad kažeš da si anđeo ili vrag." Zahihota se, uzdahne i pogleda me u oči.

„A koliko me voliš?" izgovara ne mičući pogled.

„Volim te kao sunce mjesec koji svaki zalazak tone u morske dubine gaseći svoj sjaj samo kako bi mjesec mogao zasjati." Jedna suza joj potekne, no ja ju poljupcem sprječavam da padne na jastuk.

„To si negdje pročitao, priznaj!" kaže pokušavajući pokvariti ovaj trenutak.

„Nisam ovo sve, ali nešto slično jesam. Ali nije važan izvor riječi već osoba koja ih izgovara i osjećaji s kojima ih izgovara." Kažem i ona samo potvrdi glavom. Nedavno je prestalo grmiti i ovako zagrljeni zaspemo.

A/N: jao nadam da ste se svi otopili čitajući ovaj nastavak kao i ja pišući ga. kako ja obožavam njih dvoje u vezi hahah. nadam se da vam se svidjelo <3 vote and comment ako je <3 idući nastavak za tjedan dana.