I'll be your soldier

"Otkrilo se tvoje pravo lice"

*****PETAK NAVEČER*******

Napokon, izlazim iz zagušljivog autobusa. Šest sati popodne je. Nisam nikom javio da dolazim. Odlučio sam odmah otići ispred škole, ne znam kad izlazi.

**Elly' pov**

„Još samo tjedan dana." Kažem nakon što izlazim iz učionice.

„Aha, još tjedan dana i napokon ću te se riješiti." Kaže Adriana i polako se spuštamo niz stepenice.

„Molim?" upitam ju iznenađeno.

„Ah, kad si kod mene Luke ne može doći, a znaš da kod njega ne možemo zbog njegove sestrice." Kaže ona i nasmije se.

„Aha, pa mogu ja otići kod Deana na tri četiri sata, koliko god je vama potrebno nasamo."Kažem. Od danas spavam kod Adriane kako bi izbjegla Adama. Taman završavam rečenicu i ona sprema neki sarkastičan odgovor kad srećemo Deana i Lukea. Čekali su nas pokraj ulaznih vrata.

„Dean, imaš ju primiti na par sati ovaj vikend." Kaže Adriana i poljubi Lukea.

„Ma naravno. Gledat ćemo filmove cijelo večer." Kaže Dean i obgrli me jednom rukom, a drugom otvara vrata. Podižem pogled i ostanem na mjestu ukopana. Adam. Stoji i čeka me u školskom dvorištu. Na rubu suza sam te počnem trčati, što dalje. Adriana i Dean viču za mnom, no ja ne stajem. Trčim, ne obazirući gdje idem.

**Adam's pov**

Zvoni posljednje zvono. Izlazi nekoliko učenika, vjerojatno njen razred, no nje nema. Polako mislim da nije imala nastavu danas kad ju vidim kako izlazi, ona i Dean, grli ju, smije se. Osmijeh polako pada s mog lica. Ona me šokirano gleda i odjednom otrči. Krenuo sam za njom no Dean me zaustavio i to prilično grubo.

„Makni mi se s puta." Kažem kroz zube gledajući nju kako se udaljava i Adrianu kako ide za njom.

„A ne ideš ti za njom. Nije dosta ono što si joj napravio? Sad joj želiš još više boli zadavati?" upita me Dean bijesan. Drži me za prsa ne da mi da se pomaknem. Luke stoji iza njega i zbunjeno gleda.

„O čemu ti?" upitam ga i smirim se. Nešto nije kako treba.

„Ne moraš lagati i glumiti više istina se zna. Otkrilo se tvoje pravo lice." Kaže nekako s gađenjem. Ja stojim i gledam u njega.

„Kakva istina? Koja gluma? Nije mi jasno." Pokušam povezati sve.

„Ah, sve se zna. Možeš slobodno pokupiti to svoje vojničko dupe i vratiti se onim svojim kurvama u glavni grad. Elly te više ne želi vidjeti. I da, prekidate." Srce mu udara sto na sat, u glavi mi bubnja.

„Ček, zašto govoriš u Ellyino ime? Kojim kurvama? Objasni." Tihim glasom govorim.

„Ah rekao sam ti da ne moraš glumiti. Elly je saznala za sva tvoja šaranja i avanture. I mogu govoriti u njeno ime, ja sam bio taj koji joj je bio rame za plakanje posljednjih tjedan dana, taj koji joj je suze brisao i sjedio s njom u tišini dok se lomila u sebi." Kaže te se okreće. Ja u šoku samo stojim i gledam u jednu točku.

„Moja šaranja? Avanture? Moram hitno popričati s Elly." Podižem svoju torbu i polako idem prema kolodvoru. Tamo ju moram sresti.

Na kolodvoru ju tražim pogledom, ali ju ne nalazim. Već sam ga tri puta prešetao, a njoj ni traga. Sav razočaran i šokiran ulazim u svoj autobus te ju vidim kako u zadnji čas ulazi s Adrianom, Deanom i Lukeom u njihov bus. Htio sam ići za njom, no bus je već otišao. Pokušam ju nazvati, no telefon joj je isključen. Sav snužden dolazim kući gdje me mama umjesto zagrljaja ošamari. Ja sam samo stao i gledao, nemoćan da se pokrenem. Što sam učinio da me svi najednom zamrze?