I'll be your soldier

Mogao si sve upropastiti

Adrianin plan mi se dopao, čak mislim da će upaliti. Sad samo treba ga ispuniti.

******

Uzeo sam godišnji odmor i odlučio se vratiti kući tjedan dana prije nego Adriana dolazi. Uz njenu pomoć ću se pomiriti s Elly. Ispričao sam joj sve što se dogodilo s Jamesom i ostala je šokirana. Sad je još uvjerenija da će mi Elly dati još jednu šansu.

„Misliš li ti ustati iz kreveta?" pomalo ljuto me mama budi.

„Pa i ne baš." Odgovaram i pokrivam se preko glave. Želim zauvijek ostat u ovom krevetu, našem krevetu. Tu sam posljednji put bio istinski sretan.

„Ustaj i odi do Towera, treba mi nešto za cvijeće. Znaš koliko tvoj tata mrzi ići u vrtne centre." Upita me molećljivo i nisam ju u stanju odbiti. Dolazim u grad, obavim sve što treba, ali mi se ne vraća kući. Vrtni centar je bio u blizini bolnice te odlučim malo prošetati. Obližnji zvonik je otkucao tri sata. Ako je jutarnja smjena sada bi trebala izaći. Neka glupa nestrpljivost, želja da ju vidim i sve joj objasnim me tjera da sjednem na parkiralište te ju pričekam. Mama mi je rekla da vozi neki bijeli auto te vjerojatno s njim ide na posao. Sjetim se Adrianinog plana , no nemam strpljenja čekati da ona dođe. Čekam deset minuta, petnaest, a nje nema. Već gubim strpljenje i odlučim otići kad ju vidim da izlazi s nekim muškim, smije se. Vratila je svoju boju kose, nevin osmijeh, no oči su joj jednako pune tuge. Onog trena kad me vidi osmjeh joj pada s lica. Ja joj mahnem, ustanem nasmiješen krenem prema njoj. A ona, ona se okreće onom liku i ljubi ga. Ponovo mi lomi srce, no ovaj put sam malo pribraniji, gledam lika, iznenađen je, ne zna gdje će sa sobom, u jednom trenu je gleda s nevjericom. Šok u njenim očima, vjerojatno nije mislila da će ovako ispasti. Lik odlazi bez riječi, a ona trči prema autu i odlazi prije nego sam ja uspio reagirati. Opet me je htjela povrijediti. Zar me toliko mrzi da me svakim udahom želi povrijediti. Odlazim kući te nazovem Adrianu. Ispričam joj sve.

„Idiote, što nisi čekao mene? Sve bi išlo glatko, a ne ovako. Sada zna da si došao dolje!" iznervirana viče na telefon i odjednom čujem Olivera kako plače. Opsuje nešto u bradu i nastavi tiho.

„Zašto si to napravio?"

„Ne znam, našao sam se u gradu tada i morao sam ju vidjeti." Tužan i posramljen odgovaram.

„I vidio si svašta, naravno. Idiote, ona tebe voli, ali mrzi to što te voli i želi ti nanijeti bol. Da smo išli po mom planu ne bi imala kako." Uzdiše teško.

„Pa nije me dirnulo to što je njega poljubila jer sam vidio da je lik bio šokiran i da nije uzvratio. A znam da mrzi tu činjenicu sada, ali kasnije neće biti tako. Samo joj više sve želim objasniti." Očajan sam.

**Elly's pov**

Napokon mi je završila smjena, ova je bila jako naporna. Ja i Daniel izlazimo skupa, to je dečko s kojim sam pokušala nešto, no on je rekao da ne želi biti drugi izbor te tako ništa među nama nije ni bilo. Odjednom vidim Adama, nasmijanog, maše mi. Odakle mu obraz da nakon svega me potražiti. Prvo što mi padne napamet je da poljubim Daniela i pokažem njemu da imam nekog novog da ne patim za njim više, no taj plan mi ne uspjeva. Daniel me odbija i ja ostajem osramoćena. Odlazim, a on me pušta. Stoji kao ukopan i gleda u mene. Jedva stižem u stan i odmah se zaključam u sobu. Dean shvaća da nešto nije u redu nakon što propuštam večeru.

„Otvori vrata." Tiho mi govori i ja ih otključam. Sva crvenih očiju i rumenih obraza padam mu u zagrljaj. Ništa ne govori, samo me drži čvrsto. Nakon nekog vremena ja popuštam, sjedam na krevet i sve mu ispričam.

„Zašto si to napravila? Možda se došao ispričati, pomiriti?" upita me Dean.

„Ne znam, samo želim da ga boli kao mene." Počnem smrcati, ponovno.

„Zar ne misliš da nije dovoljno patio? Shvaćaš da on nije ni za što kriv?" ta rečenica mi odzvanja u ušima. Znam, znala sam to i prije 6 mjeseci, ali sam se svejedno odlučila na bijeg umjesto da se pomirim s njim i da pokušamo.

„Znam." Odgovaram.

„Znaš da sam te podržavao sve ove godine i zadnjih šest mjeseci također, ali sada jednostavno ne mogu. Čega se bojiš? Zašto ne želiš pričati s njim?" upita me ozbiljno.

„Znam i neizmjerno sam ti zahvalna. Ne znam jednostavno ne znam. Strah me je ponovno ga pustiti u život, dati mu moć da me opet uništi."

„Ali budalo nije te on uništio već neke laži, zar ne? Nikad nisi saznala o čemu se radi. Nemoj mi reći da te ne zanima." Kaže sad s malim smješkom. Znam da me želi pomiriti s njim.

„Jesu laži i ja sama sam dopustila da nas razdvoje. Na kraju sam ja kriva. A to, pa na to sam sasvim zaboravila. Mogla bi se naći s njim i riješiti to?" upitam ga, a on me ohrabrujuće pogleda.

„Napravi tako i riješi tu brigu." Zagrlim ga i odem pojest. Malo nakon večere zove me Adriana i najavljuje sutrašnji dolazak. Trebala je doći sljedeći tjedan, no nema veze. Jedva čekam ju vidjeti. Oliver će biti kod njenih roditelja i planiramo napraviti zabavu u našem stanu samo za nas četvero. To ćemo organizirati za dva dana. Pomirba s Adamom se odgađa za par dana, ona mi je sada najvažnija.

**Adriana's pov**

Najnoviji događaj je ubrzao moj odlazak na more. Lukeu se to nije naročito svidjelo jer je našao društvo tu, a i posao ga malo spriječava. Srećom ima super šefa te ga je pustio ranije. Upravo se nalazimo na autoputu. Prvo idemo mojima ostaviti Olivera, a zatim kod Elly i Deana. Čula sam se s Deanom i saznala da Elly ima namjeru pomiriti se s Adamom što je još bolje za moj plan. Moj plan je isti kao i njezin kad je pomirila mene i Lukea. Na zabavi koju organizira prošvercati ću Adama i nekako ih zatvoriti u sobu i neka sve riješe. Tako je najsigurnije.

„Jeste blizu?" šalje mi poruku.

„Kod tebe smo za tri sata, smiri se." Odgovaram ju i spuštam mobitel. Prvi put ću se odvojiti od Olivera i to mi jako teško pada, no moram skinuti onu dosadu s vrata. Jedva čekam da njih dvoje više budu skupa. 

A/N: novi nastavak napokon. malo još je ostalo do pomirenja. nadam se da vam se sviđa <3