I'll be your soldier

Zar je ovo kraj?

**Elly's pov**

„Nisam se nadala da će ovaj tjedan ovako dobro proći." Kažem ekipi nakon što siđemo s busa u Derevilu.

„Iskreno, ja sam mislila da će Adam provaliti u školu da te vidi i popriča s tobom." Kaže Adriana kroz šalu.

„Ne bih se čudio, bio je baš uporan." Nadoda Dean. Polako se krećemo prema parku nedaleko kolodvora. Tu je sjecište putova za Adrianu, Deana i Lukea.

„Ali nije mi jasno zašto ustraje nakon svega, nakon što je saznao da sve znam. Ne misli valjda da sam tako laka i naivna?" kažem i uzdahnem. Dean me obgrli jednom rukom, to nam je postao običaj. Odjednom iza nas netko počne trubiti. Svo četvero se okrećemo i ugledam auto Adamove mame, tamo gdje smo se ljubili. Ne, ne, ne može sad nakon cijelog tjedna. Dean me privuče bliže sebi, vjerojatno da me zaštiti ili spriječi da pobjegnem. Svi stojimo kao kipovi, a Adam izlazi držeći ruže i veliki plakat.

„Sve je laž, učinili su da me zamrziš zbog nečeg što nisam učinio. Molim te, u ime sve ljubavi koje osjećamo i koju smo proživjeli, daj mi pet minuta da ti objasnim. Fotografija laže!" pisalo je na papiru. Polako sam se udaljila od ostatka ekipe i prišla mu. Hladna, uništena izraza lica, a vrištećeg srca. On se isprva osmjehivao, onako predivno kako samo on zna, ali svakim mojim korakom osmijeh je padao s njegova lica.

„Elly, ljubavi." Na to ljubavi sam se cinično nasmijala. Zbunjeno me pogledao. Kako je dobar glumac, ne mogu vjerovati da sam pala na sve one riječi, poglede, osmijehe.

„Nemoj." Hladno kažem, a njegov zbunjen pogled se promijeni u prestravljeni.

„Mogu objasniti, sve je laž, ne znam..." prekidam ga, nemam snage slušati dobro osmišljenu laž.

„Prekini, ne moraš više lagati. Sve znam i prekidamo. Možda imaš savršeno objašnjenje u koje bi ona stara ja povjerovala. Ali, ova sad nova Elly ne vjeruje nikom, apsolutno nikom. Uništio si me. Znao si sve o meni, sve sam ti rekla, snove, nadanja, a najvažnije strahove. Sjećaš se?

**Flashback oboje**

„Najveći mi je strah da ću jednom nekog tako jako zavoljeti, a da će me ta osoba povrijediti, ostaviti. Bojim se da će me to slomiti. Zato se ne želim vezivati za ljude, zbog tog se bojim veza i svega vezanoga uz to." Rekla mu je, a on ju jepažljivo slušao.

„A kako ćeš tako proživjeti život? Cijelo vrijeme u strahu da te neko ne povrijedi? Ne možeš od toga cijelo vrijeme bježati. Bol, razočaranje su sastavni dio života. Ne možeš biti sretna ako nikad nisi bila tužna." Govorio je,a ona ga je gledala dok govori. Neka iskra mu je zaigrala u oku.

„Opa, to je bilo mudro. Imaš pravo. Ali sad sam sretna, zar to znači da ću ubrzo biti tužna?"

„To ovisi o tebi. Možda ne danas, sutra, ali jednom i to moraš biti."

„Znam. I znam kad ću biti tužna. Bit ću tužna kad ti odeš." Rekla je te naslonila svoju glavu na njegovo rame. Tako su stajali neko vrijeme. Počelo se smrkavati i zvijezde su se počele paliti jedna za drugom.

„Znaš, ja te nikad ne bih povrijedio." Odjednom je rekao.

„Nikad ne reci nikad. Ništa nije sigurno." Odgovorila mu je.

„Onda ću dati sve od sebe da ti vratim vjeru u ljude. Pokazat ću ti da postoje oni iskreni i odani ljudi. Značiš mi, jako te znam da te nikad ne bih mogao povrijediti."

„Pokušaj, ali to neće biti lako. Možda ne namjero, ali slučajno?"

„Ni slučajno te ne bih povrijedio." Rekao je te prislonio svoje usne na njezine.