I'll be your soldier

Kad ćemo više biti zajedno?

„Dobro jutro." Ljubim ju u čelo.

„Dobro jutro, ljubavi." Kaže i ustane. Predivna je sva. Od glave do pete. Iako je prošlo toliko godina zapamtio sam joj tijelo, svaki detalj.

„Ostaješ na doručku?" upita me i odjene se.

„Naravno. Kad danas radiš?" ustanem i ja iako najradije ne bih.

„Slobodna sam tako da možemo provesti cijeli dan skupa. Mislim ako ti hoćeš." Na brzinu kaže i okrene se.

„Nemam ništa protiv da cijeli dan ne ustanemo iz kreveta." Nasmijem se jer znam da zna na što mislim.

„A rado bi i ja, al Dean dolazi oko 8 ujutro..." ulazimo u kuhinju, a tamo sjedi Dean s šalicom kave.

„Dean je već tu tako da ipak ništa od ˝kreveta˝, bar ne dok sam ja tu." Ubaci se Dean i nasmije nam se.

„Kad si došao?" upita ga Elly te uzima dvije šalice. Ne mogu reći da mi je baš ugodno tu s njima. Pogotovo jer sam samo u gaćicama.

„Prije pola sata. Pogledao sam u tvoju sobu i vidio vas zagrljene pa vas nisam htio buditi." Kaže i nasmije mi se.

„Hvala ti što si ju čuvao sve ove godine." Kažem mu dok je Elly u kuhinji.

„Ma ništa. Stvarno je super osoba i bili smo si međusobna podrška sve ove godine. Znaš, iako sam sretan što ste se pomirili, u isto vrijeme sam tužan jer će ona sad s tobom graditi svoj život, a ja ću ostat sam u ovom stanu." Kaže i spusti pogled. Voli ju, kao prijateljicu i znam da mu ovo teško pada.

„Ma neće još neko vrijeme. Imamo nadoknaditi sve ove godine. Oboje smo se promijenili i treba vidjeti gdje će sve to voditi." Kažem te ga potapšam po leđima.

„Neće baš. Voli te se i kladim se da ćete se oženiti za svega par mjeseci. Suđeni ste jedno drugome." Kaže i toplo se nasmije. Elly dolazi za stol s tanjurom, kruhom i nutellom.

„Nisam te pitala što hoćeš, pa evo ti isto što i ja. Užasno sam gladna." Kaže i doda mi tanjur i kruh.

„Pa od čega si tako gladna?" Posprdno je pita Dean i ustaje od stola.

„Od vina." Kaže i zagrize kruh. Dean nas pozdravlja i ide spavat. U miru doručkujemo.

„I što ćemo danas?" upitam ju. Ona samo slegne ramenima.

„Možemo u kino? Možemo ostati tu gledati film, šetnja?" nabrajam.

„Idemo vani negdje lijep je dan." Kaže i ustane. Odjenemo se i izađemo van.

**Elly's pov**

Cijeli dan smo proveli zajedno, šetajući, grleći i ljubeći se. Bili smo u kinu, na večeri. Želim nadoknaditi sve ove godine s njim. Želim mu biti blizu.

„Što je s tvojim poslom?" upitam ga taman na rastanku.

„Tražiti ću premještaj, a ako ne budem mogao dati ću otkaz i pronaći ću nešto ovdje." Kaže i ja ga zagrlim.

„Ah, deja vu. Najrađe te ne bi pustila."

„Nema toga. Idem za pet dana i vraćam se što prije." Odjednom se trgnem.

„Za pet dana? Tako brzo?" upitam ga tužna.

„Na godišnjem sam. Ali viđati ćemo se svaki dan tih pet dana, obećajem." Kaže, poljubi me. Dogovorimo se za sutra i rastanemo se. U stanu me čeka Adriana i Dean. Provela smo dobra tri sata prepričavajući im sve. Ne baš sve, neke stvari ipak ostaju između 4 zida.

Narednih pet dana prolazi brzinom svjetlosti. Nisam se ni okrenula, a on je već bio spreman za povratak. Loše uspomene polako naviru. Nakon najveće sreće stigla je najveća bol. Iako ovaj put sam optimistična, sve će biti kako treba. Tu zadnju noć smo proveli zajedno i zbog toga je rastanak bio puno teži.

„Javi se kad stigneš." Kažem mu i zagrlim ga. „I pametno vozi." Šapnem mu.

„Ne brini. Hoću. Čujemo se." Kaže i poljubi me. Odlazi, a ja stojim na pragu stana i gledam ga kako odlazi, opet. Do kada će nas taj prokleti grad razdvajati.

**2 tjedna kasnije**

„I ne daju ti premještaj?" upitam očiju punih suza. Pričamo na mobitel i drago mi je da me ne vidi.

„Ne. Ugovor mi istječe za tri mjeseca i tek tada ću moći dati otkaz ili tražiti premještaj." Ni njemu ne pada ova udaljenost ništa lakše.

„I nećemo se vidjeti narednih 3 mjeseca?" upitam ga. Želim ga poljubiti, zagrliti, probuditi se pokraj njega.

„Jedino ako ti ne dođeš gore." Kaže.

„Znaš da ne mogu dobiti godišnji." Teško uzdahnemo.

„A ako smo izdržali ovoliko godina što nam je tri mjeseca." Kaže i nasmijemo se.

„A istina. Volim te." Kažem mu. Jest da je puno vremena, ali ovaj put sam sigurna da me voli, da imamo budućnost i lakše je.

„Volim i ja tebe. Čujemo se ubrzo." Pozdravimo se i pošaljemo poljupce.

„I za koliko dolazi? Kad ću te se napokon riješiti?" upita Dean zezajući me.

„Tek za tri mjeseca. I nećeš me se riješiti još neko vrijeme." Kažem i prođem mu rukom kroz kosu. Znam da mu teško pada misao da s Adamovim povratkom vjerojatno gubi cimericu. Ja i Adam smo razgovarali o mogućnosti zajedničkog života kad se vrati, no sve ovisi o njegovom poslu. Bilo bi idealno da dobije premještaj, no i neki drugi posao je u redu.

Adriana se vratila u glavni grad. Tako mi je žao što nisam s njom provela vrijeme koje sam obećala, ali sama je kriva što nas je pomirila. Obećala sam joj posjetiti ju što prije. Moji roditelji su sretni što sam ja sretna, no ne sviđa im se što je to Adam. Znaju koliko me povrijedio, ali opet znaju i koliko se volimo. Osjećaji su im malo pomiješani.

„Ipak je vrijeme za unučiće." Mama mi je par puta ponovila.

„Ne još mama. Ima vremena." Odgovorim joj. Iako bi silno željela bebu.

**Adam's pov**

Ovo vrijeme protječe ubitačno sporo. Dva i pol mjeseca smo odvojeni, a ja imam osjećaj kao da je 100 godina. No napokon za dva tjedna ću sve riješiti i vraćam joj se. Najvjerojatnije ću dobiti premještaj s vrlo dobrom plaćom. Isplanirao sam cijeli život s njom. Nakon što se preselim neko vrijeme ću živjeti kod svojih dok nam ne nađem dovoljno veliki stan. Živjeti ćemo zajedno nekoliko mjeseci i onda ću je pitati da se uda za mene i na proljeće ćemo imat svadbu. Nakon svadbe ćemo planirati bebu.

„Hej ljubavi." Zovem ju na skype. Opet se osjećam ko tinejđer.

„Hej. Kako si?" upita me sva nasmijana iako mi ne izgleda najbolje.

„Ajme užasno. Jedva te čekam vidjeti. Za dva tjedna ćemo sve znati i za tri ćemo se vjerojatno vidjet. Nego, jesi ti dobro? Nekako si blijeda." Upitam ju, a ona samo rukama pokrije lice.

„Ajme napokon. Ma jesam, samo ima par dana da povraćam. Tako mi i treba kad dopuštam Deanu da kuha školjke." Kaže i nasmije se.

„Jao, znači kod vas je opasno?" upitam ju.

„Ma samo ja povraćam, njemu nije ništa. A tko zna možda je i neka viroza. Ne brini. Dobro sam." Kaže i pozdravimo se. Nadam se da je dobro. Spremim se za posao i molim se da prođe što brže.

A/N: i novi nastavak je tu. idući možda postavim već sutra ili u nedjelju. nadam se da vam se sviđa. sad ide mali zaplet i iznenadenje <3 glasujte i komentirajte puno mi znači