I'll be your soldier

"Voliš me?"

**Adam's pov**

Posljednjih mjesec dana je proletjelo kao u snu, a naša To Do List se ispunjavala brzinom munje. Spojevi na koje me je odvela su bili predivni. Sve bih dao da mogu ostati ovdje, no ne mogu. Ostalo je još 5 dana do mog odlaska i svaki slobodan trenutak provodim s njom. Dva dana prije polaska održava se tulum u povodu početka nove školske godine te planiramo ići. Održati će se na plaži i mislim da će biti jako zabavno. To će biti jedan od rijetkih prigoda kad ćemo nas dvoje izaći vani u društvo naših vršnjaka zajedno. Ne gledaju nas toliko čudno više, i jako mi je drago zbog toga.

„I jesi spreman za večeras?" pita me tiho dok se izležavamo na plaži.

„Pa što imam biti spreman?" upitam ju malo iznenađeno.

„Pa to je naš posljednji izlazak zajedno, mora biti poseban." Kaže i nasmije mi se. Tko zna što joj je sad na pameti.

„Pa nije posljednji, već jedan prije malo duže pauze kad se nećemo viđati." Na ovo ona samo puhne.

„Bili smo nerazdvojni čitavo ljeto i sad se moramo odvojiti na 3 mjeseca. Kako ću ja to preživjeti?" upita me i poljubi.

„Lijepo. Pričati ćemo svaki dan, imamo mobitel, skype, a i autobuse. Neće biti toliko strašno." Tješim ju koliko i sebe. Znam, bit će strašno i teško. Ona kreće ponovo u školu, bit će okružena vršnjacima, ići će na kave, može upoznati bilo koga tad, nekog tko joj je blizu, koji je može zagrliti kad poželi, poljubiti, izaći, a ja zatvoren na Akademiji nemoćan išta učiniti.

„Pa znam, al nije to to. Nego, što si se zamislio?" upita me i uspravi se. Nije valjda moje lice toliko odavalo zabrinutost.

„Ma ništa, razmišljam kako će nam biti. Ti tu, okružena vršnjacima, a ja gore zatvoren na Akademiji." Lice joj se na čas promijeni, no ubrzo se nasmije.

„Kako misliš okružena vršnjacima? Zar nismo više riješili razliku među godinama?"

„Ma jesmo riješili tu razliku, nego ja ću biti daleko,a tebi će se sigurno dečki upucavati i tko zna kako se možeš zaljubiti. A ja, ja ću biti nemoćan to spriječiti, pokazati im da si moja." Uzdahnem.

„A toga se ti bojiš. Mogu ti samo reći da si glup." Kaže i nasmije se onako od srca.

„Nije mi jasno ništa." Sad totalno zbunjen upitam.

„Pa glup si, zar misliš da se nakon svega ja mogu zaljubiti u drugoga tako lako? Zar stvarno misliš da mi tako malo značiš?" upita me sad ozbiljno.

„Ne znam kako daljina može utjecati na osjećaje. Daleko od očiju, daleko od srca. Nećemo se viđati, ovi poljupci će vremenom izblijediti, uspomene će biti to što jesu, samo uspomene, dalek trag u prošlosti. Snimljene fotografije davnih dana. Ti ćeš izlaziti, stvarati nove dogodovštine, nove uspomene, nove fotografije, a ja ću ova tri mjeseca blijediti, polako ali sigurno." Ne znam odakle mi ovo, ali val tuge zapljusnuo mi je srce. Mogućnost da me zaboravi boljela je previše.

„Ja stvarno ne znam zašto se toliko bojiš. Sad imam osjećaj kao da me ne poznaješ. Sve naše poljupce znam na pamet, u mislima ću ih proživljavati svaki slobodan trenutak, očekivajući ponovni susret. A kad sam ja, molim te, toliko izlazila i stvarala uspomene. Zaboravljaš da meni počinje škola, i to još napornija zbog mnogo prakse. Kao da ću ja nakon cijelog tjedna bolnice subotom izlaziti i naći novog momka? Previše se bojiš, a i ja samo tebe volim." Rekla je i pogledala me u oči. Ona me voli? Napokon mi je priznala.

„Voliš me?" upitam ju, a ona se nasmije.

**Elly's pov**

„Da, volim te. Sad ti napokon mogu to reći. Sigurna sam u sve što osjećam i znam da je to ono pravo." Kažem,a on me poljubi kao nikad do sad. Mogla sam osjetiti svaki gram njegove ljubavi, a bilo je je u tonama.

„Volim i ja tebe. Napokon smo si rekli te riječi." Kaže i nasmije se. Bio je to poseban osmijeh, ne mogu opisati kako. Jednostavno, nikad ga nisam vidjela da se tako iskreno nasmijao.

„Idemo kući? Moram se spremiti za večeras." Upitam i ustanem s ručnika. Imam dosta priprema za obaviti prije partya na plaži.

„Ček? Upravo si izjavimo ljubav, a ti bi kući se spremala?" upita me.

„Pa da. Zar se nešto među nama promijenilo s tim riječima 'volim te'? Mislim da ipak nije, samo smo iznijeli očito. A stvarno se moram spremiti." Kažem mu i poljubim ga u obraz.

„Eto, moj filozof ima odgovor na sve. U pravu si, ništa se nije promijenilo." Kaže i skupi svoj ručnik.

****

„Mama!!! Gdje je fen?!" derem se po kući. Sad kad žurim ništa nije na svom mjestu. Adam za 10 minuta dolazi po mene, a ja nisam ni kosu osušila, ni nakovrčala, niti se obukla niti našminkala. A još sam s plaže došla ranije.

„Evo ga, ne deri se." Mama pomalo iznervirana doda mi fen.

„Hvala." Kažem i uletim u kupaonicu. Taman sam sredila kosu kad čujem Adamov glas kako priča s mojim tatom. O super, napričati će se jer ja za još pola sata neću biti spremna. Pozdravim ga na brzinu i odletim u sobu našminkati se i obući. Ionako je noć pa mi puno šminke ni ne treba. Samo tuš na oči i malo pudera. U trenutku kad sam oblačila haljinu, Adam ulazi u sobu.

„Ma ne trebaš izaći, ionako je grudnjak i gaćice isto što i kupaći." Kažem i prebacujem bijelu, lepršavu čipkastu haljinu preko sebe.

„Pa da, isto je. Daj da zakopčam." Kaže i prilazi mi. Isti osjećaj kao i u glavnom gradu kad smo se spremali za izložbu, samo je ovaj put bilo intenzivnije. Ponovo sam se naježila na njegove dodire, iako mi nisu strani. Ovaj put me samo poljubio u vrat i na brzinu zakopčao.

„Spremna sam." Izjavim nakon špricanja parfemom.

„I vrijeme je bilo." Kaže te zajedno napuštamo sobu i izlazimo u posljednji zajednički izlazak. Eh, da sam tad znala da nam je ovo zbilja posljednji izlazak više bi uživala, više bi ga ljubila, prije bi mu rekla da ga volim.

A/N: evo napokon novi normalan nastavak. ;) nadam se da vam se sviđa. slobodno komentirajte što mislite da će se dogoditi i što je možda Elly značila ova zadnja rečenica. vote and comment ;)