Dvadeset deveto poglavlje
Sve je na prvu bilo pomalo mutno. Kao da sam ležala u crnoj rupi bez ikakva zvuka. To mi je dalo olakšanje, nešto što bih rado prihvatila u ovakvim trenutcima. Ali sve dobre stvari dođu svom kraju, kao i ova. Sve one radnje koje su se zbile...
Rose, tvoj je otac još živ. Ti si Princeza Andisa, kraljevstva anđela. Zašto bih ja morao biti onaj 'loši' dečko? Nećeš mi ju oduzeti! Nije tvoja Harold, niti će ikada biti!
Još sam mogla zamisliti kako su strelice završile u Harryjevu tijelu dok je vikao i padao na svoja koljena. Ne zaboravimo i okrutna smijanja mojeg otimača, Zayna, dok smo uzletjeli u zrak. Ili kako je Harry plakao kada je shvatio da me je izgubio.
Probudila sam se iz tih groznih sjećanja, teško uzdišući. Moje srce je brzo i teško kucalo. Trebalo mi je zraka. Svijetlo jutarnjeg sunca me skoro oslijepilo. Iskoristila sam priliku i pogledala oko sebe gdje se nalazim.
Mekani krevet na kojem sam sjedila, bio je prekriven bijelim svilenim plahtama, stajao je u sredini sobe. Sve su stvari u toj sobi bile od drveta. Kao i krevet, vrata, zidovi, pod, namještaj. Jedine stvari koje su bile drugačije su bili prozori, lusteri i kamin.
Soba je bila ugodna i topla, i davala je osjećaj kao da sam kod kuće. Ali znala sam da to definitivno nije slučaj. Koliko god topli pokrivači i udobni madraci bili, bila sam... daleko od kuće. Kako sam se ustala, primijetila sam da još nosim haljinu od prijašnje noći.
Podsjetila me na predivnu večer koju smo ja i Harry proveli zajedno. Prije nego što su nas napali. Toliko je truda uložio u to sve. Kako smo se smijali i plesali.
Kako mi je šaputao na uho i priznavao svoju ljubav prema meni, opet i opet i opet...
Tako si lijepa, Rose. Tako te volim. Moja si, zauvijek ljepotice. Moj mali anđeo. Nikada te neću pustiti, nikada.
Fali mi. O bože, tako mi fali iako je prošlo koliko uopće sati? Možda 4-5? Nemam pojma. Jedina stvar koju sam znala jest da me je Zayn, kojemu ću odrezati njegov ku*ac i nahraniti ga Izgubljenima, odveo od čovjeka kojeg zbilja volim.
Moja je misija da ga pronađem. A onda sam to i stala činiti. Bez da sam dalje razgledavala sobu, došla sam do drvenih vrata. Dotaknula sam metalnu bravu, hladnu kao led kada sam polako i pažljivo otvarala vrata.
Nakon što sam izašla iz sobe, uskoro sam shvatila kako to baš i nije bila najbolja ideja. Tamnokosi anđeo je stajao u sredini hodnika. I dalje je nosio isto bijelo odijelo otprije te su njegove šake bile čvrsto stisnute iza leđa.
Držao je oči usmjerene prema podu, krećući se lijevo desno, bez svojih krila. Čudno. Čuo je zvukove mojih koraka po škripavom parketu, što ga je natjeralo da zastane, uspravi glavu i pogleda u mojem smjeru. U moje oči.
Njegov pogled mi je davao moćan, ali hladan osjećaj, vidjevši kakva je zapravo arogantna osoba. Sljedeća stvar koje sam bila svjesna jest, da sam se pomaknula iza, bliže vratima.
Kada sam se okrenula kako bi ih otvorila i pobjegla od njega, moj je ulaz bio blokiran sa dvojicom čuvara koji su zaključavali vrata. Stajali su ovdje cijelo vrijeme? Sigurna sam da ih uopće nisam vidjela. Nisu bili ovdje tada.
- Ponovno pokušavaš pobjeći od mene, vidim. - rekao je anđeo iza mene. Anđeo? Bolje reći kokoš koja sere. Okrenula sam se prema njemu, a on se zlobno smiješkao.
- Ostavi me na miru, Zayn. Vjeruj mi, nisam voljna za pričanje sada. - rekla sam pokušavajući to izreći kao prijetnju. Nasmijao se još više i podigao obrvu.
- Nisam ovdje da pričam s tobom, Rose. - zacerekao se... - Zapravo sam ovdje da te otpratim.
- Gdje da me otpratiš?
- Tvojem ocu, naravno! Umirao je od želje da te vidi odkada je čuo da si ovdje. Moj otac. Od sve te histerije potpuno sam zaboravila da je još živ. Želim ga vidjeti, želim, ali nisam si mogla pomoći da ga ne zamrzim.
Mislila sam da je mrtav godinama, a sada čujem kako je još i živ? Sve zato što se htio vratiti svojem kraljevstvu? To nije nešto što mogu samo tako prihvatiti.
- U kojem sam to paklu?
- Doma si, dušo. - zacerekao se.
- Da me nisi više nikad zvao tako. I nisam doma ti glupa... kokoši. - rekla sam mu ozbiljno. Zapravo, ispalo je za smijeh, no on se nije smijao. Opasno me gledao. Stajala sam ukipljeno i gledala u njegove oči.
- Kokoš? Pa zapanjen sam, Rose, ali budi pažljiva ovdje. Sjeti se da pričaš s čovjekom svoje vrste. - Zayn je zarežao prije nego što je nastavio. Ma, kao da marim za to.
- Na mjestu si gdje i pripadaš! U dvorcu Andisa. Kralja Arthura i Kraljice Eve. I tvoje prijestolje te čeka, princezo. Tako da da, 'dušo'. Ti jesi doma. - rekao je sporo. Njegov je izraz lica bio hladan i ozbiljan. Htjela sam odgovore. I samo jedna osoba mi je to mogla dati.
- Onda me vodi ocu. - rekla sam kotrljajući očima. Ponovno se zlobno nasmijao. Kunem se, jednog dana ću mu maknuti taj glupi osmijeh sa lica i nahranit ću ga ostalim kokošima.
- Možete me slijediti, Vaša Visosti. - rekao je prije nego što mi je namignuo. Okrenuo se i stao hodati, držajući glavu visoko, pokazujući na to kakva je aroganta budala.
Bilo je tiho dok smo hodali. Straža nas nije slijedila. Hodala sam iza njega i držala oči na njemu kako ne bi napravio neku glupost.
- Sa svom svojom naklonošću, ali jako ste spori. - Zayn je rekao, očito raživciran što hodam iza njega.
- Kokoši prve, ljepotice poslije, sa svom svojom naklonošću.
- Hoćeš li prestati s tim? - rekao je dok se okrenuo i naglo zgrabio moju podlakticu. Njegove oči su bile pune ljutnje. Previše crne.
Ne bojim ga se. Logično mi ne može ništa napraviti. Ako je istina to što kaže, a ja sam stvarno princeza, onda me ne bi smio dirati.
- Makni svoje prljave ruke s mene. - rekla sam gledajući ga duboko u oči. Pažljivo me promatrao prije nego što je odlučio napraviti pravu stvar. Pustio me, očito shvaćajući da nije imao nikakva prava tako me primiti.
- Idemo. - to je bila posljednja riječ koju je rekao prije nego što se okrenuo. Počeo je hodati kao i ja, uzdahnuo je u procesu hoda. Sada sam primijetila stražu na svakom kutku. Svi su bili obučeni u rojalno-
plava odijela. Ako i pokušam pobjeći, biti će to vraški teško.
***
Nakon dobre dvije minute hodanja došli smo do ogromnih drvenih vrata koji su bili visoki barem četiri metara. Stražari su stajali pored njih. Nisu čekali niti trenutak. Čim su nas vidjeli, otvorili su ih. Dok su to radili čulo se glasno škripanje.
Prvu stvar koju sam primijetila u toj sobi, jest bilo to da je to bila prokleto skupa soba. Zlatni lusteri su visili sa stropa, skupocjene crvene zavjese kod prozora i najmanje 3 velika ogledala na svakom zidu.
Ne zaboravimo da je bila velika kao plesna dvorana.
- Moj gospodaru. - čula sam kako Zayn govori prije nego što je istupio, kako bih vidjela što je na kraju sobe.
- Vaša kćer, Rose, kao što ste zahtijevali. - Zayn je završio.
Moje oči su slijedile njegove. Pale su na muškarca u svojim četrdesetima, koji je imao smeđu, kratku kosu. Oči su mu bile tamno smeđe. Sjedio je na velikom tronu pokrivenim crvenom i zlatnom svilom, dok je nosio sivo odijelo.
Način na koji je sjedio na svojem tronu, svaki ruka na svojem mjestu, davao mu je izgled bogatstva, izgled snage. Njegove su oči pale na mene i one su se raširile od iznenađenja i radosti.
On meni nije bio samo 'neki' čovjek.
- Tata!
- Malena. To si zbilja ti! - nasmiješio se, ustao sa svojeg trona, spustio se niz male stepenice i hodao do mene, sa raširenim očima. Izgledao je tako sretno što me vidio. I ja sam bila sretna, ali ne kao on. Kada je napokon došao do mene, odmaknula sam se.
Njegov je osmijeh nestao sa lica kada je shvatio da se nisam smijala. Stao je ispred mene, ali po njegovom govoru tijela mogla sam lako reći da me htio čvrsto zagrliti.
- T-ti... tako si puno narasla. - rekao je, sa suznim očima.
- Što je sve ovo? - upitala sam ga gledajući u sve oko nas. Ignorirala sam što je bio rekao.
- Vjerujem da ti je Zayn sve rekao? - upitao me je gledajući prema podu i kimajući glavom samom sebi.
- Znači onda je sve istina? Mi smo... rojalni anđeli?
- Da.
- Zašto? Zašto mi nisi rekao za ovo sve? Da li uopće shvaćaš kroz kakvu smo bol prolazile ja i mama? Znaš li kako mi je bilo kada sam te gledala ispod leda i znala da oko toga ništa ne mogu napraviti? Mislila sam da si mrtav 5 godina i sada misliš da možeš ući u moj život kao da se ništa nije dogodilo?
Suze su sada tekle i bez obzira na to što ja bila napravila, nisam ih mogla maknuti. Ja, koja sam anđeo, princeza, moj otac koji je još živ. Sama istina o mojem pravu životu me tjera na to da odustanem od svega.
Moj otac je stavio svoje ruke oko mene i iako to baš i nisam htjela, zagrlila sam ga natrag. On mi je otac, bez obzira na sve. Zatvorila sam svoje oči i tiho jecala na njegovim prsima dok me je on držao u svojem naručju.
- Tako si mi nedostajala, dušice. Jako mi je žao što sam ti sve to napravio. Samo sam te pokušavao zaštititi, srce.
Moje su se oči naglo otvorile na njegove riječi. Oslobodila sam se njegovog stiska. Sjetila sam se priče koju mi je Zayn bio rekao. Rat koji je zapravo označio naše živote, svi ti ljudi koji su poginuli, sva žrtvovanja.
- Marcus. Nakon što sam rekla to ime, oči mojeg oca su se izokrenule od ljutnje i stiskao je šake.
- Taj prljavi gad koji siše krv i njegova vojska, nikad neće ni prst staviti na tebe! Moj je posao da te zaštitim, Rose. Nisam ništa drugo niti radio ovih zadnjih par godina. - rekao mi je.
- A nisi možda mogao doći na ideju da meni kažeš o svemu ovome? Shvaćam da si me htio zaštititi, ali zašto mi jednostavno nisi rekao?
- Bilo je bolje za tebe da ništa ne znaš.
- Zašto? - skoro sam se zaderala na njega, ali on je samo protresao glavom.
- Shvatit ćeš kada odrasteš, Rose. Dan kada ćeš ti zauzeti moje mjesto i sjesti na moj tron.
- Neću sjediti na nikakvom tronu! Nije me briga ako sam i princeza, tata, ali nikada neću biti kraljica. Ne mogu vladati. To nije u mojoj krvi!
Izgledao je kao da sam ga udarila u lice. Lagano je protresao glavom prije nego što se okrenuo, polako hodajući natrag do svojega trona. Ali nakon 5 sekundi je naglo stao u svojim stopama i podigao glavu. Čula sam kako uzima duboki udisaj.
- Znaš, Rose... - rekao je dok se okretao, njegov izraz lica bez dvojbi... - Zayn mi je rekao mnogo stvari o tebi.
- I vjeruješ u te stvari? - upitala sam ga, prijeteći se.
- Ti mi reci. - nervozno se nasmijao, ali samo na sekundu. Znala sam što je htio i očekivala sam najgore. Uzdihao se je.
- Je li istina da si se zaljubila u jednoga od njih? - pažljivo me upitao. Nisam osjetila samo njegove oči, već i Zaynove na meni, dok su očekivali odgovor.
Zadržala sam svoj pogled na tati, no nisam znala što da odgovorim. Da, volim Harrya, ali kako da to kažem svojem ocu, anti-vampiru?
- Rose, je li to istina?! - ovaj se put zaderao. Prvi put. Na mene. Toliko o očevima i kćerima i njihovim bajnim razgovorima.
- Da.
Nikad neću zaboraviti njegov izraz lica. Punog strave i izdaje. Osjećala sam se krivom, što sam ga razočarala, ali, pitao je za istinu te sam ja nju i rekla.
- Tako si glupa. - rekao je... - Da li uopće znaš što su nam ti vampiri učinili? Neću ti dopustiti da budeš zaljubljena u jednoga od njih. Nikad ti to neću dopustiti!
- Pa pogodi što tata, već i jesam!
- Ne nisi! Ti misliš da jesi zaljubljena u njega, ali ne znaš niti pola stvari za koje je sposoban. Harry je čudovište, Rose. Ne možeš očekivati ništa više od toga, kćeri. - rekao mi je.
- Ja sam ga zvala čudovištem, jesam, no kasnije sam shvatila koliko je zapravo drago stvorenje. Koja treba nježnosti i pažnje. Osoba koju ću voljeti. Ja ga volim.
- Ne, Rose, ti—
- I on voli mene! Spasio mi je život već milijardu puta. Dao bi svoj život za mene. Odmah. Što mora napraviti da te uvjeri kako me voli? Ostao je sjediti ondje, slušajući moje riječi. Nakon par sekundi se odjednom stao smijati.
- Rekao ti je kako će dati svoj život za tebe? - promumljao je dok je prekrižio ruke... - I toliko si blesava da u to povjeruješ?
Naravno. Toliko sam blesava. I on Rekao mi je. Harry mi nikad ne bi lagao.
Gledao je na tlo sa poraženom facom na svojem licu. Doslovno sam prestala disati na prvi pogled, opet se pitala jesu li Zaynove riječi istina ili laž. Da li mi je Harry lagao ili ne? Zayn mi je prije spomenuo kako je moj otac još živ. Ne znam što misliti.
- Je li... je li to istina Harry? - upitala sam ga dok su mi se usnice tresle. Polako je pomaknuo glavu prema gore i pogledao u moje oči. Izgledao je tako povrijeđeno i izgubljeno. Nisam to htjela gledati. Ne želim više biti ovdje. Harryjev je glas bio hladan kao led kada je polako pucao i bolno govorio.
- Da. Ostala sam bez zraka kao da se cijeli svijet okrenuo oko te riječi.
Protresla sam glavom sjećajući se tog događaja.
- Moja draga kćeri. Zvijer te začarala tijelom i dušom. On ne misli to što govori. Nitko od njih. Iskoristio te, malena moja. - rekao je.
- Ne, ne. - prošaptala sam si, kada sam osjetila svježe suze koje su napuštale moje oči, što je moj otac očito vidio.
- Vidiš li sada, Rose? On će te samo još više povrijediti, princezo. Dobra je stvar što ga više nećeš morati gledati.
- Molim? - zaderala sam se na njega prvi put. Kimnuo je glavom.
- Više ga nema, Rose.
- Ne! Naravno da ga ima! Gdje je?! Koji si mu vrag napravio? - skoro sam zavrištala udarajući lagano svojim rukama u njegova prsa, lagano ga gurajući natrag.
- Molim te! Samo mi reci gdje je. - pokušala sam opet, ali je samo ponovno protresao glavom dok mi je polagano prilazio, njegov je topao dah udarao moju kožu.
- Negdje gdje ga nikada nećeš naći. - šapnuo mi je, bezobrazno i umišljeno. Nisam to mogla očekivati od njega. Ni u snu to nisam željela.
- Mrzim te. Stvarno te mrzim. - rekla sam mu i to je bila istina. Mrzim ga što mi ovo sve radi. Što mi ništa nije rekao. Što je držao Harryja podalje od mene. Ovo nije onaj otac s kojim sam se igrala kao mala. Nije niti izgledao kao da mi je otac.
Bilo je tiho par trenutaka. Oboje nismo znali što reći.
- Jako sam razočaran u tebe. - rekao je gledajući direktno u mene. Da priznam, te su me riječi povrijedile. Još više ako su to riječi mojeg oca. Nisam znala kako reagirati.
- I ja isto u tebe. Jako. - blanula sam kroz jecaje. Vidjela sam tužnu facu na njegovom licu. Maknuo je svoj pogled sa mene na Zayna.
- Vrati ju natrag u njene odaje. - rekao mi je okrutno, okrenuo mi leđa i vratio se natrag na svoj tron bez da je više obraćao pažnju na mene.
5 sekundi poslije sam mogla osjetiti kako Zaynov dlan hvata moju podlakticu. Maknula sam njegovu ruku sa svoje i pogledala u leđa oca.
- Neću otići dok mi ne kažeš gdje je! - zaderala sam se.
- Zayn, odmah! - tata se isto zaderao i onda sam odjednom osjetila dvije ruke oko svoje podlaktice. Sljedeća stvar koju sam shvatila je bila ta da me je Zayn podigao. Kao da sam vreća krumpira. Stao je hodati prema velikim vratima. Prema izlazu iz dvorane.
- Ne, tata, ne možeš mi ovo raditi! - zaderala sam se, ali je već bilo prekasno. Zayn nas je izveo iz sobe. Čuvari su zatvorili vrata čim smo izašli. Spustio me dolje i povukao sa sobom, bez da je išta rekao. Pokušala sam sve što sam mogla da se oslobodim njegovog stiska. Ali bio je previše jak.
Mrzila sam ga. Mrzila sam svojeg oca. Mrzila sam sve ove koji su se šetkarali uokolo, spriječavajući me od bijega. Spriječavajući me da nađem Harrya. Nitko me ne razumije. Trebam ga tako jako u ovom trenutku.
Samo želim znati je li u redu. Je li povrijeđen. Ako ja uistinu nestao. Ali odbijam tako misliti. Harry nije mrtav. Znam da nije. Jednostavno znam. Samo ga želim držati u rukama. Da mi kaže kako se ne moram brinuti. On uvijek zna što raditi u ovakvim situacijama.
Ako bi samo nekako mogao čuti.
Harry...
***
Ali on je zbilja čuo njene bolne i jadne uzvike, i to mu je slamalo srce. Mogao je čuti koliko ga je trebala u tom trenutku. Koliko je njeno srce vapilo za njegovim. Znao je da ga je voljela, a i još ga voli. On to zna, iako mu to nikad nije rekla.
Nije čuo te dvije riječi koje je žarko želio, kako izlaze iz njenih predivnih rozih usnica. Vidio je i dosta po njezinom gledanju. Voljela ga je, ali nikada neće onako kako je on nju. Njegova ljubav prema njoj je neopisiva.
Njegova ljubav i opsesija su za nju rasli tako brzo te je bilo opasno. Toliko opasno, da bi mogao ostati mrtav ako ne bude oprezan. I to ga je najviše boljelo. Boljelo ga je što je znao da ga žarko treba, a on ne može biti uz nju.
Lanci koji su ga držali zarobljenim, bili su prejaki, čak i za njega. Voda, hladna kao led, je kapala niz zidove kako je čekao. Čekao je. I čekao. Nije mu preostalo više ništa što bi mogao učiniti. Bio je tamo par sati, njegove rane su polako zacijeljivale.
Morao bi tamo ostati danima, tjednima, možda mjesecima, možda godinama... Ostao bi tamo cijelu vječnost ako je to značilo njezinu sigurnost i neozlijeđenost. Otišao bi kroz pakao i vratio se po nju. Koliko god on boli pretrpio, mogao je pretrpjeti i izdržati ovo. Sve to.
Samo za nju.
~~~~~~~~~~