Osamnaesto poglavlje
Njezino tijelo je bilo ukočeno kada je putovala kroz svijet tame i svijetla. Nesvjesna svijeta oko sebe i bez ideje gdje bi mogao biti zapad, a gdje istok. Bilo je tiho i zbog toga je pomislila da je već mrtva i napokon slobodna.
Ali kada je shvatila da su njezina osjetila ponovno počela raditi... kako je mogla vidjeti slabo svjetlo koje je dolazilo iz njezinog vidnog kuta... kako je mogla osjetiti mekanu površinu ispod nje... odmah je znala. Preživjela je.
Morala je treptati svojim očima kada ih je pokušala otvoriti, zbog jake količine svjetlosti. Kada su se priviknule, primijetila je da je njezina glava bila usmjerena prema velikom prozoru sa desne strane njezine sobe.
Njezine oči su pale na zavjese, sunce i oblake izvana... i njega. Bio je uz prozor, njegova leđa su bila okrenuta njezinome licu. Gledao je van u tko zna što. Njegovo tijelo je bilo napeto zbog nesigurnosti, straha i patnje, potpuno nesvjestan da je budna.
Da je preživjela. Nije bila vrijedna njegove ljubaznosti i dobrote, a to je i znala. Znala je da ako se nije bila zaderala na njega, ne bi ju udario, ne bi otrčala van, ne bi ju napali, ne bi ju spasio i najviše od svega...
njezin život ne bi bio u opasnosti. Ali htjela je pričati s njim. Htjela je da zna koliko joj je žao.
- Hej. - njezin mekani glasić je progovorio i instinktivno se, čuvši njezin anđeoski glas, okrenuo te su se njihove oči pogledale. U tom jednom trenutku, mogao je osjetiti tonu osjećaja kako prolaze kroz njega, nešto što nije osjetio godinama.
Gledanje u oči za koje je mislio da ih više neće vidjeti, natjeralo ga je na radost, sreću, nadu, divljenje... ljubav.
Da, pogotovo ljubav.
Za manje od sekunde je bio na njezinoj strani. Spustio se na koljena pokraj njenog kreveta i uzeo je u svoje ruke da ju mazi, štiti i voli. Iako ju je držao vrlo blizu svojih prsa, njegove misli su govorile kako ne bi smio raditi ovo.
Nije bio vrijedan držati je ovako, dirati ju onako. Udario ju je, povrijedio je. Bože, skoro joj je htio uzeti nevinost bez njezinog dopuštenja. Pravi muškarac to nikada ne bi učinio. Bio je čudovište, vrag... zvijer. Bio je ništa. Ali je isto tako htio pričati s njom. Htio je da zna koliko je i njemu žao.
- Kako se osjećaš? - prošaputao je u njezinu kosu dok je u sebe upijao njezin slatki miris.
- Dobro sam. Samo malo umorn. - odgovorila mu je. Njegove usnice su doputovale do njezinog čela gdje je poljubio njenu kožu, polako i delikatno, prestrašen da je ne bi slomio, ali sretan što je sigurna u njegovim rukama.
- Tako mi je žao Rose. - prošaputao je, dok ju je pustio protiv svoje volje, željan joj dati nešto prostora prije nego što nastavi.
- Žao mi je za sve što sam noćas učinio. Žao mi je što sam se onako derao na tebe. Žao mi je što sam te udario. Bože... - postalo mu je teško pa je morao zažmiriti. Uzeo je njezinu ruku u svoju i čvrsto je prislonio na svoje srce.
- Rose, znaš da bih rađe sebi odsjekao ruke nego da tebi naudim u bilo kakvom obliku. Stvarno ne znam što me je snašlo i ne krivim te ako me mrziš. Imaš svako pravo mrziti me i to zaslužujem. Samo znaj da si ti i samo ti, moj jedini život.
Nikad nije prekinuo kontakt očima dok je pričao. Njegova hladna oštra ruka je pustila njenu i lagano je prolazio preko njenog obraza.
- Molim te... - prošaptao je, njegove oči su bile nade i pobožnosti.
- Rose, oprosti mi. Ostala je očarana njegovim priznanjem. Voljela je i cijenila svaku riječ koju joj je rekao, ali nije mogla prihvatiti njegovu ispriku.
- Ne... ne možeš samo to reći. J-ja bih se trebala ispričavati. Da se nisam zaderala na tebe, ne bi—Prekinuo ju je.
- Rose, da se nisi usudila krivnju svaliti na sebe.
- Ja jesam kriva.
- Ne, nisi, moja ljubavi. - rekao je dok je prišao bliže i zgrabio njeno lice u svoje ruke, njihova su lica već sada bila vrlo blizu. Vidio je par suza kako izlaze iz njenih očiju što ga je natjeralo da padne u očaj. Obrisao je suze palcem i iznenadio ju svojim pokretom.
- Slušaj me, Rose, ništa što se noćas dogodilo nije tvoja krivica.
- Naljutila sam te.
- I moja je greška što sam takav i ostao. Trebao sam se smiriti. Nisam te smio udariti.
- Ne, ja ne mogu...
- Rose, poslušaj me! - podigao je svoj glas i počela je drhtati, ostala je tiho. Zašto ima takve napadaje bijesa prema njoj kad god nešto krivo kaže?
- Oprosti mi za svu bol koju sam ti nanio, za svu bijedu u koju sam te od početka uvukao. Oprosti mi što sam ti uništio život. Ja samo... ne mogu te pustiti. I neću. Nikad te neću ostaviti. - prošaputao je i njegov stisak oko njezinog malog tijela se povećao.
Poslije toga se nije opirala. Prihvatila je njegove riječi. Osjetila je spas, štit i ljubav oko sebe. Nije znala što će postići svojim sljedećim potezom, ali je znala da želi pokušati.
Pogledala ga je što ga je natjeralo da pogleda dolje u nju, prije nego što je izrekla nešto što nikad neće zaboraviti.
- Pokušat ću. Njegove oči su se raširile. Što je mislila pod tim? Što će pokušati? Njegove misli su ubrzo dobile odgovor.
- Voliš me, zar ne? - pažljivo ga je upitala.
- Svim svojim srcem. - obećao joj je. Kimnula je glavom i nastavila.
- Moji osjećaji prema tebi nisu jaki... ali pokušat ću. Pokušat ću se zaljubiti u tebe. Obećajem. Njegove usnice su se raširile, ali nije rekao ništa. Njegov um jest.
Ona. Najljepše stvorenje koje je ikada vidio. Ona je htjela pokušati biti s njim. Htjela mu je pokušati dati svoje srce. Sve to, na svoju volju. Mazio je njeno tijelo i dao joj sve što je u tom trenutku mogao, njihova čela su ostala nerazdvojena, dok je skoro ležao iznad nje.
- Moja mala Rose. - prošaptao je.
- Zauvijek moj anđele.
- Trebam vremena. Rekla sam da ću pokušati, ali trebam vremena. Želim te upoznati i pričati s tobom. Ne mogu se zaljubiti u tebe samo u jednom danu. Kimnuo je glavom dok je prozborio, njegove oči nikad nisu napuštale njene.
- Uzmi koliko god vremena trebaš, moja predivna ljepotice. Čekat ću te cijelu vječnost ako treba. Moje srce pripada tebi i samo tebi. - polako je poljubio njezin nosić i uzdahnula je u olakšanju. Ne bi ju gurnuo. Bar ne zasad.
- Hvala ti. - nasmiješila se i vratio joj je uslugu tako što se nasmiješio natrag.
- Napravio bih sve za tebe, dušo. Sve. Baš kada je to rekao, počela se osjećati veoma neugodno tamo dolje. Morala je mokriti, kako neugodno. Harold je vidio nelagodnost na njenom licu i odmah je pomislio na ono najgore. Lagala mu je. Nikad ga neće voljeti.
- Rose? Što nije uredu, draga?
- Ja umm... zapravo moram obaviti nuždu. Kada je to rekla, zacrvenila se odmah znajući da mora gledati prema dolje od srama. Odahnuo je u olakšanju. Nije bilo ništa, ali je vidio da se srami.
- Rose, ne mora te zbog toga biti sram. To je potpuno normalno za tebe. Uredu je, pomoći ću ti. Kimnula je glavom i polako se ustajala, ali kada je to učinila, vrlo neugodna bol je zahvatila njezino rame.
Baš na mjestu gdje ju je Izgubljeni napao. Zajecala je i Harry je odmah zamotao svoje ruke oko nje, polako je dizajući tako da može sjesti. Stavio je ruku ispod njezinih koljena spreman da ju podigne.
- Ne Harold, uredu je. Mogu hodati.
- Shhh, dušo... nema vremena za svađe.
- Ali mogu hodati. Molim te, daj da pokušam. Potpuno je ignorirao njezin argument i podigao ju je pažljivo odlazeći do vrata. Ipak se ponašao previše zaštitnički.
Kada su ušli u kupaonicu polako ju je stavio na umivaonik i krenuo skidati njezinu bijelu noćnu haljinu što ju je natjeralo da raširi oči. Za manje od sekunde, svoje je ruke stavila na njegove i pokušala ih odgurnuti, no nisu se micale.
Zaustavio je svoju radnju i pogledao je prema gore pošto je bio ispred nje na koljenima. Nije rekao ništa, ali ju je gledao upitničkim pogledom.
- M-mogu dalje sama. Možeš li pričekati vani? Rekla mu je i nije htjela zvučati kao da ga vrijeđa, ali njezine su riječi grubo izašle iz njenih usta pa ga je to natjeralo da se povuče.
- I da te ostavim ovdje pa da si slomiš vrat? Vraga ne! - odgovorio joj je dok je podignuo glas. Nastavio je vući njezinu haljinu i zbog njegove snage nije mogla učiniti ništa. Kada je pokušao maknuti njezine gaćice, stvar koja je njemu bila nova, gurnula mu je prsa.
- Harold, prestani! Prestao je baš kao što je ona htjela, ali je smjesta zgrabio njezine male ruke i držao ih kod svojih prsa.
- Daj da ti pomognem, Rose. - rekao je vrlo mirno... - Moram ti pomoći.
Ništa nije rekla zauzvrat, ali je buljila u njega te se odjednom zloban smiješak javio na njegovom licu.
- Bojiš se što ću vidjeti ondje dolje, zar ne? - upitao ju je, vrlo vragolasto i smireno.
- Ne, zapravo? - sarkastično mu je odgovorila.
- Samo sam htio znati. - rekao je.
Neugodna tišina...
- Gledaj, ako ne želiš da gledam, neću. Obećajem ti, Rose. Ne bih učinio ništa preko tvoje volje. Nije znala da li da mu vjeruje ili ne. Zapravo, pričali su o njezinom najintimnijem djelu tijela.
- Obećajem. - ponovno joj je iskreno rekao. Dopustila mu je. Dopustila je, zvijeri, da joj skine donje rublje. Kimnula je glavom pa ju je lagano podignuo kako bi mogao skinuti tu malu stvar. Kada je sjela, ponovno je kleknuo, čekajući da završi.
Ali nije činila ništa. Sjeo je uz nju dok je njegova ruka bila oko njenog struka, a druga na njenom koljenu. Kako je to primijetio , nije činila ništa pa se zabrinuo.
- Hajde, Rose. Uredu je. - ohrabrio ju je. Pogledala ga je najčudnijim načinom. Je li znao što govori? Je li znao kako je čudno što ona mora mokriti dok muškarac sjedi uz nju?
- N-ne mogu. Sjediš pored mene. Njezini obrazi nisu mogli više biti crveniji i primijetio je to. Približio joj se, njegove usnice uz njeno uho, dok se stisak oko nje povećao.
- Da se nikada nisi sramila kada si uz mene Rose, razumiješ li me? Polako je kimnula, ne znajući što dalje. Pogledao ju je. Gotovo strogim izrazom njegovog lica dok joj je kimnuo, ohrabrio ju. Pogledala je u stranu sramežljivo i samo je napravila to.
Sramila se za cijeli život. Bože, pomozi mi, pomislila je. Kada je završila, iskoristila je malo toaletnog papira i Harold joj je pomogao vratiti njezine gaćice. Nije gledao, kao što je obećao. Nakon što je njezina noćna haljina prekrila njene blijede noge ponovno, pitala ga je ako smije oprati ruke.
- Zašto? Mislim da nisu prljave, dušo. - odgovorio je natrag sa strahovitom facom na licu.
- Stvarno bih ih voljela oprati. - rekla mu je i kimnuo je glavom, podižući ju i noseći ju do umivaonika. Pomogao bi joj učiniti i najmanju, najlakšu stvar. Dok je stajala ispred ogledala, gledala ga je kako pušta vodu na njene ruke, kako ih sapuna svojima i kako nježno trlja njene prste i dlanove. Ugrizla se za usnicu.
Zbilja je bio zgodan i privlačan na svoj način, no činilo se da to ne zna. Njegovi plamenovi duge kose koja pada preko njegovih očiju, veoma oštra čeljust koja se stišće i opušta, usnice koje drhću... nikad to prije nije primijetila.
Pored njega, osjećala se kao odvratna vještica nedostojna njegove ljepote, ali... osjećala se i lijepo. Iako su bili prave suprotnosti.
Toplom vodom je isprao sapun, a tada su i njegove i njene ruke bile mokre. Uzeo je ručnik i stao nježno brisati njene ruke. Bilo je skoro pa... opuštajuće. I ona ponovno nije skidala pogled s njegova odraza na ogledalu. To fokusirano lice, te dobre namjere... pomogao joj je i volio je to.
Kada su završili, otišli su natrag do njezine sobe.
Polegao ju je natrag na mekani madrac i samo tako je proizvela zvuk kao malo dijete što je njemu bio najslađi zvuk kojeg je ikad čuo.
- Tako si slatka. - rekao je smješkajući se. Nasmiješila se zauzvrat.
- Samo sam jako umorna.
- Onda spavaj, Rose. Spavaj i ne brini se, biti ću ovdje dok se probudiš. - rekao je igrajući se sa njezinom predivnom kosom.
- Uvijek ću biti uz tebe. - ušuškao ju je, vrlo pažljivo da joj ne naudi, kao da je napravljena od stakla.
- Hvala ti. - mekano je prozborila... - Što se brineš za mene.
Nasmijao se... - Zatvori oči, dušo. Odmori se. To je i napravila te je 5 minuta poslije već bila u potpuno novom svijetu. Nesvjesna svijeta oko sebe. Nesvjesna opasnosti koje lutaju. Ali bio je tamo, za nju. Štitit će je i raditi to do kraja vremena. Samo da se uvjeri kako je sigurna.
Umro bi za nju.
Nasmiješio se na ljepotu koja je bila ispred njega te se nagnuo kako bi joj poljubio čelo tako nježno, da se ne bi probudila.
- Uvijek ću se brinuti za tebe.
~~~~~~~~~~