The Beast

Bon appétit

- Kada si se promijenio?

- Promijenio? - upitao me gledajući me sa zbunjenim pogledom.

- Da. Mislim, kada si se pretvorio u ovo?

- U vampira?

- Da. Gledao je u pod par trenutaka, a onda je pogledao u mene.

- Rodio sam se ovakav.

- Rodio?

- Da. - rekao je, dok je njegov dlan sa moje ruke putovao do mojih leđa, polako mi dodirujući kožu preko bijele noćne haljine, ali mi nije privukao pažnju. Htjela sam znati odgovor.

- Tvoji roditelji... jesi li oboje bili vampiri ili?

- Ne, nisu. Moj otac jest bio vampir, veoma snažan ako smijem dodati. Naučio me svemu, od lova ljudi do poštivanja žene. - rekao mi je sa smiješkom na svojem licu kada se prisjećao svih uspomena.

Da li je ozbiljan? Od lova ljudi do poštivanja žene? Ne vidim ga da radi bilo što od toga. Znam da ubija životinje, ali ljude? Ne mogu zamisliti da to radi, ali onda sam se sjetila onih tijela koja su mrtva ležala iza njegovog vrta.

Vjerujem da može poštivati ženu, zbilja vjerujem. Samo ima čudan način kako to pokazuje.

- A tvoja majka? Oči su mu se raširile i lagano se nakašljao.

- Ona... bila je ljudsko biće. Bila je čovjek. - rekao je i prestao s draganjem po mojim leđima.

- Ako je ona bila čovjek, kako ti da si ti postao vampir? - upitala sam ga, dok je moja desna ruka zgrabila kraj njegove crne majice koju je nosio.

- Kada vampir i čovjek žele imati intiman odnos, 50 % šansi su da dijete bude čovjek, kao i preostalih 50 % da bude vampir. Ali pretpostavljam da znaš kako sam ja došao na svijet. Stario sam, dok nisam napunio 24 i onda je vrijeme jednostavno stalo. - rekao je dok sam lagano kimnula glavom.

- Poželiš li ikada biti kao ja?

- Kako to misliš?

- Znaš, čovjek. Kao ja. Nasmijao se prije nego što mi je delikatno utisnuo poljubac na čelo.

- Da. Baš kao ti. - rekao je. Način na koji mi je to rekao i kako se ponašao mi je reklo kako nešto nije uredu. Nikad ne bi htio biti kao ja. Još se sjećam prvog dana kako me patetično i sebično nazvao.

Rekao mi je koliko je slaba ljudska brzina i kako bih se trebala sramiti same sebe. Ni u ludilu ne bi htio biti čovjek. Ne znam da li to uopće može postati. Ne znam može li se promijeniti.

- Što se desilo tvojoj majci? - usudila sam ga se upitati. Stisnuo me oko tijela i nisam znala da li je to strah, šok ili nevjerica. I ja sam stisnula njegovu majicu jače. Nisam znala što će se sljedeće biti.

- Harold...

- Kako znaš da joj se nešto dogodilo? - upitao me, dok se polagano počeo ljutiti. Njegove oči su se zalijepile za moje lice, čekajući odgovor.

- Uh, ne znam. Samo mi je palo na pamet pošto si reagirao vrlo brzo kada sam ju spomenula. - lagala sam. Nisam mu mogla reći da sam bila čitala njegov dnevnik. Bio bi zaprepašten. Ostao je tih i kada sam pomislila kako je skužio moje laganje, njegov se gorki izraz lica pretvorio u tugu. Bravo, Rose.

- Umrla je. Ostala sam bez riječi, otvorenih ustiju. Ta rečenica je boljela. Njega je probadala tako jako.

- Kako? Kako je umrla? - ponovno sam se usudila upitati, dok sam primila njegovu snažnu ruku koja se omotala oko mene samo kako bih ga utješila. Znala sam da se to dogodilo, ali željela sam čuti iz njegovih usta kako.