67. deo

738 25 8
                                    

Vrata mi je otvorila Marija. Trebalo joj je par sekundi da shvati šta se dešava, a onda je počela da plače.
M: Tara!
Zagrlila me je. Ne znam ko je više od nas dve plakao.
Pomislila sam čak i da neću moći jače da zaplačem u šta sam se razuverila kada sam ugledala tatu. Nikada do sada ga nisam videla da plače. Uvek je za mene predstavljao jaku osobu, mislila sam da ga nikada neću videti uplakanog.
Bez reči sam mu utrčala u zagrljaj. Nedostajao mi je njegov zagrljaj.
Tek sada shvatam koliko su mi stvarno nedostajali. Uzbuđenje se jasno videlo na mom licu. Posle ovoga, ne znam da li ću biti spremna da ih ikada ostavim ponovo. Tek sada shvatam koliko su oni patili zbog mene i ja bez njih.
J: Ne mogu da verujem da vas vidim ponovo.
Rekla sam kroz plač. Nikada ih neću više ostaviti.
Otišli smo u dnevnu sobu. Ja sam se naravno uvalila u ćošak ugaone. Obožavala sam to mesto.
T: Jesi li dobro? Jel ti je onaj kreten uradio nešto?
J: Dobro sam tata. Vidiš da nemam nijednu modricu.
Rekla sam nasmejano. Ne mogu reći da me mržnja prema Damjanu koja mu se očigledno čula u glasu, nije pogodila.
Ponovo me je zagrlio.
T: Kuća je bila prazna bez tebe.
Krivica je sve više rasla u meni. Mrze njega, a zapravo sam ja ta koja je kriva za ovo. On me je spasio, rekao mi je da mogu da se vratim, da mi je bezbednost zagarantovana, ali ja nisam htela da se vratim. Da me nije naterao ne bih se ni vratila. Mrzela bih sebe do kraja života da sam ih ostavila same. Planirala sam da im kažem sve. Da im ispričam kako mi je Damjan spasio život, kako je ovde jedini loš lik zapravo Nikolai, ali nisam se usudila. Plašila sam se. Šta će biti kada saznaju da sam ih sa namerom ostavila? Da sam ja uživala dok su oni ovde proživljavali pakao zbog mene.
J: Gde je Vuk?
Htela sam da promenim temu što mi je lako pošlo za rukom.
M: Otišao je napolje sa Anom.
Nasmejala sam se. Bilo mi je drago što su imali jedno drugog pored sebe. Nisam zaslužila svu ovu ljubav koju mi pružaju. Užasna sam osoba.
M: Zvaću ga da se vrati.
Rekla je uzimajući telefon.
J: Nemoj. Taman da se ja malo odmorim.
Ustala sam sa ugaone.
M: Jesi gladna? Hoćeš da ti napravim nešto da jedeš?
J: Ne, trenutno mi je potreban san.
Klimnula je glavom. Htela sam malo da razmislim. Glava me je ubijala. Svakakve emocije su bile prisutne. Oči su mi već bile natečene od ovolikog plakanja. Sigurna sam da ovoliko nisam plakala sve ukupno dve godine koliko sam se danas isplakala.
Soba mi je ostala ista. Čak je i moj domaći iz matematike stajao na čupavom tepihu. Taj domaći sam radila dva dana pre nego što me je Nikolai kidnapovao. Toliko sam se trudila, ali mi jednostavno nije ulazilo u glavu. Da mi nije bilo Nevene to veče, ne bih ga ni uradila. Kad bolje razmislim, da mi nije bilo Nevene mene bi već oborili na polugodištu.
Bacila sa se na svoj krevet. Mislim da mi je on najviše nedostajao.
Posle ovakvog dana, nije bilo potrebno puno vremena da umor preovlada.
...
Probudila me je trešteća muzika iz Vukove sobe. Pretpostavljam da mu nisu rekli da sam se vratila.
J: Zar uvek moraš da me probudiš?!
Prodrala sam se dovoljno jako da bi me čuo. Muzika se zaustavila, a posle par sekundi nastavila.
Nasmejala sam se. Sada verovatno misli da je poludeo.
Ustala sam iz kreveta, te se uputila ka njegovoj sobi. Nije ni čuo kada sam ušla, jer nije sklanjao pogled sa svog crteža. Ne znam da li sam ikad spomenula, ali Vuk vraški dobro crta.
Zaustavila sam muziku, a on je istog trena počeo da se žali.
V: Mama brate! Znaš da mi je..
Prekinula sam ga.
J: Mama?
Spustio je olovku, ali se i dalje nije okretao.
J: Mislila sam da sam ti nedostajala, a ti čak nećeš ni da se okreneš da me vidiš.
Mislim da nikada brže nije potrčao ka meni. Zapravo, možda kada sam mu pojela sladoled pa me je jurio dobrih pola sata.
V: Mislio sam da sam lud!
Rekao je kroz osmeh dok me je grlio. Lagala sam kada sam rekla da mi je krevet najviše nedostajao.
V: Lepo je znati da se još uvek nisi promenila i da se dereš na mene kada te probudim.
Šaljivo je rekao.
J: To se nikada neće promeniti.
Izvukao se iz zagrljaja.
V: Kada si došla? Kako?
J: Dok si ti uživao sa Anom, ja sam već bila ovde.
V: Nemaš pojma koliko će se Ana obradovati kada te bude videla. Samo, moramo da joj to saopštimo polako, jer će u suprotnom zaraditi srčku.
Nasmejala sam se. Ana i ja smo stvarno bile nerazdvojne. Jednom se nismo videle dve nedelje, jer smo mi bili na moru. Njen tata tvrdi da i dalje ima neke trzaje u ušima od kada je čuo Anin vrisak kada me je videla ispred vrata.
V: Kako?
J: Damjan se predao.
V: Zašto bi to uradio?
Slegnula sam ramenima. Zato što je on pre mene znao da ne mogu bez vas, pretpostavljam.
J: Verovatno nije mogao da me izdrži više.
Odlučila sam da se našalim. Muka mi je od ozbiljnosti ovog dana. Ceo dan samo plačem.
V: Prebiću ga čim izađe iz onog zatvora.
Ponovo se vratio osećaj krivice. Dopuštam da njega mrze, a on me je zapravo i vratio njima.
J: Jel možemo da ne pričamo o tome više?
V: Kako ti kažeš.
J: Gde mi je telefon?
V: Vidiš me posle sto godina i telefon ti je bitniji.
Nasmejem se.
J: Pokušaj ti da budeš bez telefona ne znam ni ja koliko.
V: Dva meseca.
Zaledila sam se. Zar je stvarno toliko prošlo?
Izvadio je telefon iz fioke i dao mi.
V: Samo da znaš da ti je jutros stiglo milion zahteva za praćenje. Čak i dok nisi tu si tražena.
Znatiželjno sam ušla u instagram. Osmeh mi se nesvesno pojavio na licu dok sam listala i prihvatala sve redom. Luna, Aleksa, Todor, Marija, Vukašin, Dzeremi, Mia, Zoi, Andrija i Mihajlo. Zanima me samo kako su me svi osim Lune i Alekse našli.
V: Zašto se smeješ? Ko su oni?
J: Nemam pojma, ali uskoro ću stići do devetsto pratilaca.
Nisam ovde ni jedan dan, a već ih sve lažem. Mislim, stvarno mi fali još malo do toliko pratioca, ali to definitivno nije razlog mojoj sreći.
J: Gladna sam. Šta ima da se jede?
V: Mama i Dušan su otišli po picu.
Poslednji put sam jela picu kada sam je napravila zajedno sa Damjanom. Bilo je super, sve dok nas nije počeo boleti stomak.
J: Jedva čekam sutra da se pojavim pred Aninim vratima da idemo u školu.
V: Ići ćeš u školu?
J: Da. Zašto ne bih išla?
Verovali ili ne, nedostaje mi. Bolje rečeno, nedostaje mi moje odeljenje.
V: Zar nećeš da se odmoriš? Prošla si kroz traumu. Ne znam koliko je pametno da odmah kreneš među ljude.
Zabrinuto je rekao što je donelo novi val krivice. Ne znam da li ću ikada uspeti da oprostim sebi.
J: Potrebni su mi prijatelji. Biće mi lakše da zaboravim ako sam uz društvo.
V: Ti znaš kako je najbolje za tebe. Nego, mi smo im rekli da si imala neke zdravstvene probleme i da si otišla kod tetke u neku banju. Nismo hteli da mnogo njih zna, jer je to moglo da ugrozi potragu.
Klimnula sam glavom. Srećna sam što nisu ništa rekli, jer sada ću morati da lažem manji broj ljudi. Mislim, svejedno ću ih lagati, ali nekako mi dođe lakše.
Čulo se otvaranje ulaznih vrata, te smo se Vuk i ja poubijali dok smo trčali dole. Koliko god se dugo nismo videli, hrana je hrana.



Ne brinite, to što je Damjan u zatvoru ne znači da se neće pojavljivati. I bukvalno ne znam šta da pišem ovde, ostala sam bez ideja. Znam da je ovaj nastavak malo dosadan, ali ne brinite se biće svašta uskoro.

NA GRANICIWhere stories live. Discover now