6. deo

1.3K 38 3
                                    

Bilo je oko pola devet kada su Marija i tata izašli na večeru na koju ih je Vuk nagovorio kako bi on ostao sam sa njegovim drugom.
J: Kad ti dolazi taj drug?
V: Samo što nije.
Baš u tom trenutku kao da nas je čuo, pozvonio je na vrata.
Vuk je otišao da otvori, a ja sam otišla do kuhinje da sipam vodu.
U isto vreme smo ušli u dnevni boravak, te sam se ja zagrcnula vodom koju sam pila, kada sam ugledala Damjana.
V: Toliko o tome da se ponašaš normalno.
Rekao je lupajući me po leđima, ali totalno sam ga zanemarila.
Gledala sam u Damjana koji se smešio mojoj reakciji.
Kao da mu je bilo drago što sam umalo umrla zbog njega.
V: Obriši ovo.
Rekao je gledajući u vodu na podu koju sam ispljunula kada sam videla da je Damjan taj drug.
D: Mislim da ti se sestra pokvarila.
Rekao je, te sam ja tek tada shvatila da sam ponovo buljila u njega.
Tara, saberi se. Šta mi je? Stvarno se ponašam kao manijak.
Napokon sam sklonila pogled sa njega i bila sam uverena da su mi obrazi već pridobili crvenu boju. Imala sam osećaj da je bilo sto stepeni ovde.
V: Isuse Tara, unormali se.
Ćuti Vuče. Kao da mi već nije dovoljno neprijatno.
J: Idem ja u sobu.
Rekla sam, te potrčala uz stepenice. Samo da se sklonim odavde. Eksplodiraću od blama.
Bacila sam se na krevet zabadajući glavu u jastuk. Zašto se uvek blamiram kada ga vidim?
Dok se nisam smirila samo sam ležala tako sa glavom u jastuku želeći da počnem da vrištim, jer stvarno ispadam kao manijak.
Sišla sam dole u kuhinju kako bih uzela nešto slatko, jer mi je to previše potrebno sada.
Sela sam na kauč, buljila u isključen televizor i samo trpala u usta.
Čula sam ih kako silaze, te sam pokušala da što pre progutam ono što sam imala u ustima kako na kraju ne bih ispala i svinja pored manijaka.
V: Šta radiš to?
J: Ništa.
V: Buljiš u isključen televizor.
D: Izgleda da ja nisam jedini u koga voliš da buljiš.
Prokomentarisao je što me je ovog puta razljutilo.
J: Znaš šta?
Upitno me je pogledao sa jednom obrvom podignutom.
J: Jebi se.
Iznervirano sam rekla, te izašla iz kuće.
Kakav sam ja kreten, puštam ga da me omalovažava. Debil.
Uff samo da imam više dokaza sada bih ga tako lepo strpala u zatvor. Uopšte mi ne bi bilo žao.
Ne znam gde sam krenula, ali znam da je napolju prehladno, a ja sam u kratkoj majici i šorcu. Usput je i 22:30h tako da to je stvarno divno. Samo čekam da mi neki pedofil iskoči iz nekog ćoška.
Otišla sam u predeo gde se skupljaju narkomani. Znam, nije dobra ideja ići tamo u ovo vreme, ali kunem vam se da su gotivni.
Ne družim se sa njima često, jer jelte narkomani su, ali ako već želim da skrenem misli oni su savršeni za to.
J: Ljudi, pa nema vas sto godina!
Rekla sam kada sam im se malo približila.
Tu je bila standardna ekipica. Pavle, Strahinja, Dušan, Lisa i Ksenija.
Sa njima smo Ana i ja išle u odeljenje u osnovnoj.
S: Pa mi smo stalno ovde. Tebe nema.
Pozdravila sam se sa svima, te sela pored Strahinje.
Strahinja je moja simpatija još od osmog razreda i jedino što me je sprečavalo u tome da mu se barem malo približim bila je ta činjenica da se drogira. Pored toga je stvarno dobar dečko, dobar drug, ali život ga je recimo malo sjebao. Tata mu je u zatvoru, jer je ubio njegovu mamu. Strahinja zapravo nikada nije bio miran, ali niko od njega nije očekivao da postane narkoman. Svako od njih je imao neku tužnu priču koje su ih pretpostavljam i zadržale zajedno čak i posle osnovne. Stalno isto društvo, stalno isto mesto i tako još od 5. razreda.
L: Otkud ti ovako kasno?
J: Vuk je doveo nekog iritantnog druga i nisam mogla da ga podnesem, pa sam došla kod vas.
P: Vuk ti je koliko se sećam još u sedmom razredu zabranio da se družiš sa nama.
K: Ali je ona ipak nastavila, ne toliko često ali ipak je nastavila. Gde je Ana?
J: Verovatno kući.
D: Vas dve ste upisale istu školu?
Klimnula sam glavom.
S: Čoveče, vas dve ste nerazdvojne.
To je i bilo istina. Družimo se još od vrtića i ponekad se zapitam kako to da nismo smorile jedna drugu.
Zazvonio mi je telefon, te se na ekranu pojavilo Vukovo ime.
V: Možeš da se vratiš, otišao je.
J: Vratiću se za pola sata.
V: Kasno je.
J: Nisam više mala Vuče.
D: Dobro, ali samo pola sata.
Prekinula sam vezu, te telefon vratila u dzep.
Tih pola sata koliko sam bila sa njima podsetila su me koliko mi je zapravo bilo lepo sa njima.
Oni su jedini sa kojima smo se Ana i ja družile, mada Ana ih nikada nije obožavala nešto. Uglavnom se družila sa njima zbog mene.
Kada sam se vratila Vuk je bio u kuhinji.
V: Ponovo si bila sa onim narkomanima?
J: Da.
Odgovorila sam mu, te sela preko puta njega.
V: Loše utiču na tebe Tara.
J: Ne utiču.
V: Zašto ne možeš da budeš kao Ana i da ih otkačiš? Samo će ti doneti nevolju.
Ti se družiš sa kriminalcem i očekuješ od mene nešto normalno. Pretpostavljam da on ne zna za Damjana, ali opet.
J: Idem da spavam.

Napokon sam objavila novi deo, koji će možda biti i poslednji. Imam problema oko telefona i proradio je posle dva dana. Razmišljam da ga vratim na fabrička, a ako to uradim priča će mi se obrisati. Nisam još sigurna, ali verovatno ću uraditi to :(

NA GRANICIWhere stories live. Discover now